Vjerujem da me mnogi čitaoci Portala Analitika još ne poznaju. Možda je to i prednost: iz dijaspore se Crna Gora vidi jasnije nego što ponekad izgleda samoj sebi. Zato ovaj tekst ne shvatam samo kao predstavljanje, već kao ličnu stanicu na putu kojim želim da nastavim u serijalu „U potrazi“.
To neće biti potraga za sobom radi introspekcije, već traganje za smislom u vremenu kada se Crna Gora ponovo lomi između privida i stvarnosti: između deklarativne Evrope i onoga što svakodnevno gledamo u institucijama, između visokih obećanja i niskih političkih refleksa, između onoga što smo sanjali i onoga što nam se danas servira kao realnost.
Pišem, dakle, iz jednog njujorškog ugla, ali srcem okrenutim prema domu: da zajedno otvorimo putovanje od ličnog ka opštem, od sjećanja ka odgovornosti, od zemlje kakvu vidimo danas ka zemlji kakvoj se još nadamo.
Možda je taj put spor i pun sumnji, ali svaka potraga počinje istom rečenicom: gdje smo, i kuda to zapravo idemo?
Iz svog iskustva znam putovanja koja se mjere kilometrima i ona koja se mjere godinama tišine u sopstvenoj duši. Čovjek obično misli da postaje ono što piše u njegovoj diplomi, ili rečeno dok su mu gledali u dlan, ali istina je daleko komplikovanija. Postajemo ono što izdržimo, ono čemu se suprotstavimo i ono što u sebi pobijedimo.
Nakon tri decenije u američkom finansijskom sistemu, znam ono što na fakultetu nijesam razumio: ekonomija je nauka o povjerenju. I čovjek je mali dok god ne uloži povjerenje u sebe
Kada sam, kao mladi diplomirani ekonomista i amaterski političar iz Ulcinja, sa skromnom torbom i još skromnijim snovima, krenuo put Amerike, nisam tražio ni slavu ni bogatstvo. Tražio sam priliku. Priliku za koju nisam imao definiciju, jednostavno samo priliku.
Diplomirao sam na Ekonomskom Fakultetu u Sarajevu, a Ulcinj je bio moj prvi univerzitet: more koje uči strpljenju, vjetar koji traži ravnotežu, ljudi koji žive u jedinstvenom spoju razlika. Tu sam prvi put naučio da čovjek mora znati čiji je, da bi ikada saznao ko je. Sa takvim korijenom spakovao sam par košulja, rječnik i uvjerenje da se znanje može učiti i u pet ujutro, između dva posla, na hladnom peronu metroa.
New York je grad koji nikoga ne čeka. Ako nemaš plan, on će ti ga sam napisati, ali u korist drugih. Prvih mjeseci radio sam poslove za koje nikada nijesam mislio da ću ih obavljati; ne zbog srama, nego zato što nas fakulteti ne uče stvarnom životu. Čistio sam, nosio, prao, vozio druge, a uveče učio. Knjige iz ekonomije u Americi nijesu zbir definicija, nego borba logike i tržišta. Tada sam shvatio da je ekonomija živ organizam i da uspjeh ne oprašta uspavanost.
Postdiplomske studije bile su noći bez sna. Državni sertifikati zahtijevali su žrtvu koja se ne pominje u brošurama. Svaki ispit bio je duel sa samim sobom. To je ono o čemu se malo govori: čovjek u emigraciji prvo nauči da ćuti, pa tek onda da govori. A ćutanje ponekad postane teže od rada.
Ali nisam bio sam. Porodica je bila linija odbrane, tiha sila koja drži čovjeka uspravnim kad ga svijet umori. Sa suprugom sam dijelio i strepnje i radosti; gledali smo djecu kako rastu između dva svijeta i kako oba vole jednako. To je možda najveća pobjeda jedne dijaspore: da djeca ne izgube ono što ti je more šaputalo kad si bio dijete.
Ipak, jedan događaj promijenio je moj pogled na život toliko snažno da je preusmjerio moj unutrašnji kompas: pad “Blizanaca”, 11. septembra 2001. godine. Tog jutra sam, kao i hiljade drugih, bio na svom radnom mjestu, za radnim stolom. U sekundi je sve izgubilo smisao: bilansi, projekti, planovi, statistike. Dim, vrisci, prašina i tišina između sirena bili su podsjetnik da je čovjek, ma kakvu karijeru i ambiciju imao, samo krhko biće u svijetu koji može stati u jednoj minuti.
Kako godine prolaze, čovjek počinje drugačije brojati uspjehe... Danas sve manje gledam grafike profita, a sve više oči mladih kolega dok im prenosim ono što sam naučio
Izvukao sam se među posljednjima. Hodao sam kroz prašinu koja je imala ukus straha i nevjerice. Taj hod: spor, težak, nesiguran, bio je možda najvažnija lekcija mog života. Shvatio sam da bogatstvo nije ni račun ni titula, nego trenutak kada zagrlite svoje najbliže i čujete njihov glas.
Poslije toga posjetio sam doktora. Pogledao me je i rekao bez uvijanja: “Ne postoji doktor koji te danas ne bi penzionisao.” Bio sam iscrpljen i potresen, sa slikama koje se i danas vraćaju. Reče mi: “to ti govorim kao ljekar, a kao prijatelj, savjetujem te nastavi da radiš”. Kada sam došao kući, djeca su me pogledala velikim očima punim ponosa. Željela su da mogu reći drugovima čime se njihov otac bavi. Taj pogled mi je bio veći od svake medicinske dijagnoze.
Zbog njihove potrebe za identitetom, nastavio sam. Ne zbog ambicije, nego zbog odgovornosti. Jer ponekad čovjek nastavlja da radi ne zato što može, nego zato što ga drugi trebaju da stoji uspravno. U tom trenutku shvatio sam: karijera nije stepenik ka bogatstvu, nego stub na koji se naslanja porodica. I često, najjači nose teret najtiše.
Godine su prolazile. Napredovanje u karijeri nije došlo preko noći. Treba vremena da te neko u finansijskom sistemu SAD pogleda u oči i kaže: “Ti znaš šta radiš.” Danas, kao finansijski analitičar u završnici svoje poslovne karijere, uvjeren sam: profesionalna pobjeda dolazi kada postaneš kapetan broda, a ne samo putnik. Ali kapetani se stvaraju u olujama, ne u mirnim lukama.
Ono što me najduže pratilo, poput sjenke, bio je odnos prema Ulcinju i Crnoj Gori. Svaki put kad pročitam vijest iz Crne Gore, kada uočim grešku ponovljenu po ko zna koji put, u meni se nešto pobuni. Ne ljutnja emigranta, nego briga onoga ko zna koliko kapaciteta leži neiskorišćeno. Zato pišem: iz dužnosti, ne iz kaprica. Jer čovjek koji je prošao puteve svijeta, vidi jasnije mane svog dvorišta.
Često me pitaju: zašto se toliko baviš politikom i ekonomijom Crne Gore, kad si karijeru gradio tamo daleko? Odgovor je jednostavan: moralna obaveza. Ako ne pomažeš kući pokušajem onda ti je uspjeh samo ukras, a ne alat. Uvijek sam vjerovao da se domovini najviše pomaže razumom, a ne nostalgijom.
Najveća migracija nije između država, nego između verzija sebe. Svaki čovjek u sebi nosi emigranta, onog koji putuje od slabijeg prema boljem sebi
Kako godine prolaze, čovjek počinje drugačije brojati uspjehe. Nekada su to bile plate, indeksi, projekti i ugovori. Danas sve manje gledam grafike profita, a sve više oči mladih kolega dok im prenosim ono što sam naučio. Ako iza sebe ne ostaviš znanje, ostavio si samo tišinu.
A najveća borba? Ona nije bila protiv nepravdi, tržišta i sistema. Najveća borba bila je protiv vlastitog umora. U svijetu koji stalno traži više, teško je reći sebi “dovoljno”. Ipak, čovjek mora odabrati trenutak kada će stati, sagledati pređeni put i priznati sebi da je jedna bitka dobijena. Danas, na pragu završetka aktivne karijere, ne osjećam umor, već ispunjenost. Kao da sam ostvario ono neizgovoreno obećanje koje sam dao onog dana kada sam sjeo u avion iz Dubrovnika, preko Beograda za Njujork.
Ipak, potraga nije završena. Ona nikada ne staje. Svaka nova stranica koju napišem o Crnoj Gori jeste pokušaj da shvatim gdje se moj unutrašnji kompas usmjerava. Zato i pisanje koje nije kritika stanja, već unutrašnji dnevnik u kojem pokušavam da pomirim dva mora, dva brda, dvije rijeke i bezbroj malih nesuglasica.
Čovjek zaboravi koliko je daleko stigao dok se ne okrene nazad. Nekada pogledam svoju djecu i pomislim: sve je vrijedilo. U njima vidim ono što sam želio da budem: slobodan, obrazovan i ponosan. To je jedini kapital koji nijedna banka ne drži u sefu.
Posljednjih nekoliko godine otvorile su novu stranicu mog života: pisanje komentara i stavova. U potrazi za novim izrazom, shvatio sam da sam više vremena utrošio na proučavanje medija nego na ekonomiju. Čitao sam bezbroj biografija najpoznatijih novinara: urednika, kolumnista, ratnih reportera. Učio sam šta je vodilja, kako se gradi piramida teksta, gdje se emocija podvlači, a gdje izuzima.
Od najjednostavnijih pravila do složenih kompozicija.
Novinarstvo, shvatio sam, nije hladan zanat, ono traži puls društva, sluh za tišinu i moralnu preciznost svake riječi.
Profesionalna pobjeda dolazi kada postaneš kapetan broda, a ne samo putnik. Ali kapetani se stvaraju u olujama, ne u mirnim lukama
A svakog puta, dok pišem, sjetim se školskog druga i prijatelja, današnjeg pisca i novinara iz Ulcinja Muzafera Belje Čaušija. Od njega sam, još onako dječački ljubomoran, učio pisanje. On je, vjerovatno, od mene matematiku.
A gdje sam danas? U miru. Između brojeva, tekstova, savjeta, treninga mlađih kolega i rijetkih trenutaka tišine. U tom miru shvatio sam da najveća migracija nije između država, nego između verzija sebe. Svaki čovjek u sebi nosi emigranta, onog koji putuje od slabijeg prema boljem sebi.
Zato ovaj tekst nije hvalisanje, niti autobiografija u klasičnom smislu. Ovo je svjedočanstvo jednog vremena i jednog puta. Ne govori o pobjedama, nego o prelomima. Ne o privilegijama, nego o žrtvi. Jer karakter se ne gradi kad ti ide dobro, nego kada te niko ne vidi, dok učiš, radiš, posustaneš, pa opet ustaneš.
Danas, nakon tri decenije u američkom finansijskom sistemu, znam ono što na fakultetu nijesam razumio: ekonomija je nauka o povjerenju. I čovjek je mali dok god ne uloži povjerenje u sebe.
Zato potraga za samim sobom traje. Svi mi nosimo kompas koji ne pokazuje sjever, nego istinu. Ona zna biti bolna, ali vodi kući. A kuća nije adresa, kuća je ono mjesto gdje ti srce diše, a duša pamti.
Ako me pitate ko sam danas, odgovoriću bez patetike: čovjek koji je naučio da je najteže osvojiti svoj strah, najteže pobijediti sebe. Sve ostalo je statistika.
