Kako kaže Đenero, ne postoji glavni grad, ne samo u Evropskoj uniji, nego i u šire pojmljenoj Evropi, osim do neke mjere Budimpešte, gdje bi nosilac reprezentativne vlasti, dakle predsjednik ili monarh, tako srdačno primili Jakova Milatovića, predsjednika Crne Gore, kao što ga je primio hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
“U vrijeme kad euroatlantski partneri ispod oka gledaju Milatovića, koji na svaki način nastoji ispuniti zadatak dobijen od predsjednika Srbije, daleko manje ugodnog i srdačnog prema njemu, nego što se pokazao Milanović, primorati mandatara Milojka Spajića da bivši Demokratski front, kao produženu ruku Beograda i Moskve uvede u vladu, ili dovesti u pitanje status Spajića kao mandatara”, kaže Đenero.
Đenero objašnjava da su Euroatlantska očekivanja od Crne Gore jasna: zatvaranje vrata patogenom ruskom uticaju, prije svega u sustavu nacionalne sigurnosti, ali i generalno u izvršnoj vlasti, nulti je preduslov za odmrzavanje procesa pristupanja Evropskoj uniji, koji je zaustavljen nakon formiranja administracije Zdravka Krivokapića, a još je dublje potonuo u led u vrijeme Dritana Abazovića.
Milatović, kako kaže Đenero, pobuđuje nepovjerenje kao akter koji opstruira formiranje vlade koja bi bila barem deklarativno proevropska i donekle integrisala političko tijelo u Crnoj Gori i koja bi prevladala sadašnje stanje u kojem Crna Gora de facto više ne funkcioniše kao punopravna članica NATO saveza, jer njen sistem nacionalne bezbjednosti ne osigurava zaštitu informacija koje članice Saveza međusobno razmjenjuju.
Rodonačelnik, prema riječima Đenera, evazije tih informacija prema službama „trećih zemalja”, dakle Rusije i Srbije, akter je kojeg je Milatović imenovao svojim savjetnikom za nacionalnu bezbjednost.
“U trenutku kad euroatlantski partneri šalju jedinstvenu poruku, kad govore jednim jezikom, Milanović prima Milatovića i govori mu o tome kako to što govori Brisel i nije uvijek pametno, te kako su članice NATO saveza na Zapadnom Balkanu, koje još nisu u EU, zakinute, implicitno pripisujući krivicu za to upravo tom svom arhineprijatelju – Briselu”, kaže Đenero.
“U vrijeme kad su svi zastupnici manjinskih stranaka jasno dali do znanja da ne bi učestvovali u vladi Crne Gore čiji dio bi bile proruske i velikosrpske stranke, a pritom Milatović čini sve da upravo takva kombinatorika prođe, Milanovićevo spominjanje čestitog crnogorskog ustavnog patriote i vrlog bokeljskog Hrvata Adrijana Vuksanovića, kao nekoga koga Milanović Milatoviću predlaže da bude dio vladajuće koalicije, predstavlja nož u leđa i Vuksanoviću i bokeljskim Hrvatima”, jasan je on.
Predsjednik Milanović, prema riječima Đenera, nema nikakvog uticaja niti na politike Evropske unije, niti NATO saveza, ne održava nikakve kontakte s relevantnim evropskim političkim liderima, nema nikakvu mrežu uticaja niti u EU niti u SAD.
“Predsjednik Milatović ne čini ništa dobro za Crnu Goru družeći se s predsjednikom Milanovićem, time ne smanjuje jedinstveni stav euroatlantskih partnera prema procesima u toj državi, već samo stvara privid svoje prihvatljivosti u krugu koji je posve izolovan iz euroatlantskoga konteksta”, kaže Đenero.
“Milanoviću, pak, odgovara svako ko nosi formalnu reprezentativnu vlast neke države, jer ionako, osim Milatovićeva istomišljenika Milorada Dodika, nema društva za razgovor i svoje lamentacije protiv europske i euroatlantske politike”, zaključuje Đenero.
