Iako se iz Alijanse nijesu oglašavali kada je za predsjednika parlamenta izabran četnički vojvoda i proruski političar Andrija Mandić, sagovornici Pobjede tvrde da će NATO preduzeti korake kako nijedna povjerljiva informacija ne bi završila u rukama Moskve.
Ističu da je Crna Gora, iako punopravna članica, već mjesecima „pod lupom“ i da je razmjena povjerljivih informacija na veoma niskom nivou. Profesor na Univerzitetu ,,Džons Hopkins“ i ekspert za Zapadni Balkan Danijel Server kaže da NATO ima mehanizme da zaštiti povjerljive informacije.
“O eventualnoj odluci da se potpuno prekine dijeljenje informacija sa Crnom Gorom trebalo bi da pitate Alijansu, ali pretpostavljam da bi jedna ili više članica NATO-a (Mađarska, na primjer) blokirale takav potez u Severnoatlantskom savjetu. Uz to, ne sumnjam da će u okviru NATO birokratije biti preduzeti koraci kako bi se osiguralo da nijedna vitalna informacija ne ode u ruke nepouzdanih ljudi”, kaže Server.
On ponavlja da još nije kasno da se promijeni zapadna i evroatlantska politika u regionu.
“Zapadna politika u regionu propada. Potrebno je preispitivanje i novi pravac. Sve dok Srbija nastoji da kontroliše srpsko stanovništvo u susjednim zemljama, neće biti garancija stabilnosti u region”, poručio je Server.
Prekid komunikacije
Hrvatski analitičar Davor Đenero pojašnjava da anglosaksonski političari, zbog političke tradicije kojoj pripadaju, ne razumiju značenje i uticaj novoizabranog predsjednika Skupštine Crne Gore.
“Izgleda da su neki nasjeli na „inovativnu interpretaciju crvenih linija“, kojom su mandatar Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović formirali vladajuću većinu. U anglosaksonskoj tradiciji predsjedavajući parlamenta nije stvarno važna osoba, čak se i ne zove predsjednikom nego govornikom. U britanskom parlamentu se na tu poziciju uvijek bira osoba koja se smatra sposobnom da uspostavi konsenzus u domu, a onaj koji je jednom izabran na to mjesto, ostaje na njemu dok se god reizabere u njegovoj izbornoj jedinici, bez obzira na to je li njegova politička opcija i dalje većinska u parlamentu. Crna Gora, naravno, ne pripada toj tradiciji, a kako je važna uloga onog ko predsjedava parlamentom, najbolje se vidjelo u ulozi stranačkog druga novoizabranog predsjednika Skupštine, povjerljive osobe ruske službe SVR Strahinje Bulajića, koji je nakon smjene Alekse Bečića kao potpredsjednik predsjedavao Skupštini i efikasno je blokirao njen rad i pokušaje sastavljanja prelazne manjinske vlade. Vjerovatno je da bi ta blokada potrajala još duže da Pobjeda nije objavila podatke, koje su prikupili operativci ANB, a koje tadašnji direktor te agencije Dejan Vukšić, sada savjetnik predsjednika Milatovića, nije „procesuirao“. Tek je to natjeralo Bulajića na ostavku”, podsjeća Đenero.
On smatra da NATO računa na to da ono što se događalo u Vukšićevom mandatu na čelu ANB, dakle, razotkrivanje informacija koje je crnogorski sistem nacionalne sigurnosti dobio od prijateljskih službi, ali i razotkrivanje crnogorskih operativaca koji su sarađivali sa službama zemalja članica NATO, te, posebno osjetljivo, njihovih kontakata u prijateljskim službama, danas više nije moguće.
“To je jednostavno tako zato što u relativno dugom razdoblju, od smjenjivanja dr Sava Kentere sa mjesta direktora ANB, nema povjerenja u crnogorski sistem nacionalne sigurnosti i u način na koji Crna Gora štiti povjerljive informacije, pa se takve informacije niti razmjenjuju s Crnom Gorom, koja je od članice NATO u punom formatu postala tek formalna članica političko- sigurnosne asocijacije slobodnog svijeta”, zaključuje Đenero.
Smjenjuje se Vulin, žmuri se na Mandića
Komentarišući kako smjena Vulina utiče na situaciju u regionu i zašto Zapad žmuri na prorusku vlast u Crnoj Gori, Đenero kaže da Aleksandra Vulina „niz vodu“ nije pustila zapadna intervencija, nego politička kalkulacija pred izbore autoritarnog vladara Aleksandra Vučića.
“Ne treba misliti da je politički šamar što su ga euroatlantskim partnerima zadali Milatović i Spajić, ignorisanjem „crvenih linija“ koje su, prije svega, predstavnici američke politike jasno definisali. Nažalost, u Crnoj Gori su u igri još uvijek isti oni akteri koji su u vrijeme administracije predsjednika Trampa zapravo učestvovali u degradaciji crnogorskog demokratskog poretka, otvarajući vrata za smjenu vlasti koja je na površinu izdigla aktere kakvi su Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović, ali i Milojko Spajić i Jakov Milatović. Kao što je 2020. bilo neodgovorno otvaranje vrata koaliciji triju kolona i uvjerenje kako je u toj kombinaciji moguće onu velikosrpsku i prorusku držati pod kontrolom, zahtjevom da pripadnici te kolone mogu učestvovati u izgradnji vlasti, ali ne formalno i u vladi, tako su nedostatne bile i sadašnje „crvene linije“, a bez snažne podrške crnogorskim suverenistima i konstitucionalistima, stvarnim zagovornicima euroatlantizma i evropske integracije. Vrlo je neugodna činjenica da su ovog puta euroatlantski partneri bili itekako svjesni kako je bitno, u kontekstu regionalne sigurnosti, ograničiti uticaj autoritarnog predsjednika Srbije i njegove balkanske varijante Putinova koncepta ,,ruskog svijeta“, radi uspostavljanja regionalne hegemonije i stvaranja ,,Velike Srbije“, a bili su svjesni i toga da je Crna Gora mjesto na kojem koncept demokratske stabilizacije Balkana ili pada ili prolazi, a da svejedno nije bilo snažne podrške onima u Crnoj Gori koji su jedini saveznici u zaustavljanju ruskog patogenog uticaja i širenju koncepta ,,Velike Srbije“”, kaže naš sagovornik.
Pogrešan koncept
Đenero kaže da zapadni pristup gdje je Srbija glavni igrač u regionu, ma ko bio na vlasti, jednostavno je pogrešan.
“Koncept koji vidi Srbiju kao faktor stabilnosti u regiji, nasuprot iskustvu od kraja osamdesetih do danas, koji nas uči da je ona izvoznik nestabilnosti, a znamo i to da je tamošnji režim ruski patogeni uticaj počeo širiti Balkanom još u vrijeme kad je Rusija imala demokratsku vlast, a tamošnji su akteri sarađivali sa generalom Jazovom i njegovim urotnicima, koji su pripremali restauraciju totalitarnog poretka. Dakle, povezanost sadašnjeg režima sa Putinom, koji je sproveo baršunastu restauraciju azijatskog totalitarizma u Rusiji, nije prolazni hir, nego zakonitost u tom poretku. Nažalost, koncept o Srbiji koja se treba odreći imperijalne politike i ambicije podjarmljivanja susjednih država i okrenuti se modernizaciji i izgradnji savremene privrede i društva, propao je još smjenjivanjem liberalnog rukovodstva Srbije, na čelu sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, dalekih sedamdesetih. Nikad nakon toga Srbija nije generirala opciju koja bi bila stvarno modernistička i lišena ideje ,,Velike Srbije“. Najbliže tome je možda bio premijer Đinđić, ali ni on nije bio lišen imperijalnih ideja. U takvim okolnostima pogrešna je sama po sebi ideja o bilo kakvom konceptu regionalne piramide ili osovine, koja bi se oslanjala na Beograd, a ne samo ideja o tome da se u Srbiji treba osloniti na iskonskog protivdemokratu Aleksandra Vučića”, zaključuje Đenero.
