Piše: Vladimir Jovanović
Ovo su riječi Zdravka Krivokapića, koje je 20. februara 2014. izgovorio „pripremajući se da slavoslovim u ovom predivnom ambijentu Matice srpske, povodom ‘Spomenice Cetinjske bogoslovije’ autora A. Vujovića”.
Prije oko dva mjeseca, iz relativne anonimnosti dospio je u fokus javnosti. Budući predložen od parlamentarne većine za mandatara vlade, postoji vjerovatnoća da će ideologiju svetosavske klerikalizacije društvenoga života, pod firmom „hrišćanskog vaspitanja”, nastojati da pretoči u djelo. Kako to u praksi izgleda, viđeli smo ovih dana…
Istražujemo činjenice od javnoga interesa o Krivokapiću.
Krivokapić, dotad oko tri i po decenije od države plaćeni univerzitetski predavač mašinstva – egzaktne nauke na principima inženjerstva, fizike, upravljanja mehaničkim sistemima, etc. – na pomenutom skupu kritikuje obrazovni sistem Crne Gore.
„Ako poredimo bogoslove i bogosloviju i našu djecu koja se školuju u svjetovnim školama, vidimo jednu drastičnu razliku. Od ovih izvornih termina, koji se vežu za obrazovanje, prosvjetu i vaspitanje, u našim svjetovnim školama malo šta možemo da nađemo. Jedinu potpunost i punoću ovih pojmova, nalazimo isključivo i samo u bogoslovijama”, kazao je Krivokapić.
Ovaj honorarni profesor srednje vjerske škole (bogoslovije) na Cetinju, koja decenijama odbija da se akredituje po važećem zakonu, tvrdi: „Jedino pravo vaspitanje je vaspitanje naših bogoslova u bogosloviji”.
On ocjenjuje da „imamo jedan neprirodan obrazovni proces u Crnoj Gori”, a za razliku od druge omladine, bogoslovi su, kaže, „djeca koja vole poslušnost”!
Krivokapić se osvrnuo na građansko vaspitanje, fakultativni predmet u crnogorskim školama:
„Ako želimo da poredimo šta to mi danas imamo u našim školama, imamo: građansko vaspitanje. Građansko vaspitanje insistira na pravima učenika, koja ne govore o odgovornostima, nego samo, isključivo – o pravima.
I to, ako vi pogledate, svu našu djecu, počev od moje, oni imaju jedan vrlo prirodan način odbrane: ‘To nas iz građanskog vaspitanja uče!’Da ti nemaš prava da djeluješ, ako ne možeš.
Ako kažemo, dalje, sa stanovišta obaveze i odgovornosti, naićemo na jednu vrlo jasnu krilaticu koja je svakodnevna kod nas. Ako želite nekom djetetu da kažete da nešto uradi, ono će reći: ‘A što ja?! A ne Milan?’
Pogledajte, koja je to logika!
Ako se vratimo na izvornost, jedini pravi način vaspitanja, koje bi trebalo imati u pravoslavnoj državi, ili, ‘ajde bolje da kažem, u hrišćanskoj državi, jer naša država je većinsko stanovništva hrišćansko, pa zar to nije jedini najbolji predmet, najprirodniji – hrišćansko vaspitanje.
Ako je to hrišćansko vaspitanje osnova jednog predmeta koji bi se izučavao kod nas, to ne može a da se ne tiče hrišćanske etike. A danas je preovlađujuća etika moći, uticaja i kapitala. I onda: kako možemo mi da pričamo gdje živimo i šta hoćemo?”
