Stihove govori Slobodan Marunović.
“Hvala Vitu Nikoliću, Dugu Krivokapiću, Draganu Raduloviću, Miladinu Šobiću i Tinu Ujeviću na svim slovima, rimama, muzici i onom što je moj život postao zahvaljujući vama”, napisao je Zeko.
“Vaša slova istražit’ se ne mogu, o ljudima pričate Bogu”.
“Hvala Slobu Marunoviću na profesionalnosti, predivnim emocijama, razumijevanju i divnim razgovorima”.
ĐE GOD SA TREBJESE
Oduvijek sam htio da se ljudi smiju,
pogotovo oni koji to ne umiju,
E njih mi je
najdraže dovesti do toga da razvuku
nepoznato nešto i zaborave muku.
Odakle ti ja to mogu sad, sve baš tačno prepričat,
a znam, nije lijepo ni mučat,
teško mi je i ispuštit glas
koliko je toga pregazilo preko svih nas.
Još od malena tamo sa Mrkošnice
trčao sam do parka preko ulice,
od tetke Milene, Spala i baba Kate
dugo sam plakao za jaretom što se zvalo Nate.
Pa onda lagano, kad od umora, nijesam mogao brže,
znao sam da śedim ispod krošnje, da dišem što se duže može.
Čekao burek, kiflu, slanu perecu,
sve isto za nas djecu,
dosta poznatih lica, a to nije sitnica,
podijelit s drugom kakav je Dragan, to je poslastica…
Đe god sa Trebjese, znao sam sve adrese,
sa bilo koje strane, do svake kafane.
Virio sam Vitu iza leđa
i znojio se kao Tinu vjeđa,
na ista mjesta đe je i on znao
i ja sam malo vremena za sebe krao.
Śećam se šetnji, preko tri ure po korzou,
kad stanemo, Miladin sok od narandže, a ja lozu,
i ne možemo prestat da pričamo,
pa kad se slova svežu u ko zna kakve čvorove
ćutimo “meduzama” kroz borove.
Gledanje putokaza kuda ide prava staza
i oće li biti ljepša nova fraza?
Kako jutro ćuti i što topole kraj Krupca ljuti?
Śećam se svakoga koraka, sa ekipom Javorka
mi sa maramom oko vrata, pod šatore…
znam da to više nije za nas matore,
ali fale mi sva ona lica
učiteljica Vasiljka da podvikne od srca…
Kojom ulicom?
Ma, svakom volim da prođem
isto kao oni…ulicom lipa
u vrijeme kad željezarci prime platu,
a kako Dugo nije volio salatu,
bježali bismo neđe drugo, da na miru
zamotamo po jedan kotroban, u inat čiru.
Ako nije bilo kakvo čudo, mi se zaigrasmo,
čašu on, čašu ja, pa ukrug dok ne popadasmo.
Od Anderbe preko Onogošta sve je moralo da košta.
Nije samo s Vidrovana česma,
napila je mnoge i nikšićka pjesma.
Glasnici slobode raspjevali suglasnike,
od vokala napravili ustanike
za sve plašne i vremešne
pjesnici progutaše misli grešne.
Za hrabre, časne i poštene,
krštene i nekrštene
za pasmine i za psine
u Nikšiću se isto zine.
Pjevaj grade, pjevaj
Munjo, grome sijevaj
o ljudskoći ko je slova slao
bolje od pjesnika ko je znao
zato živi dok pjesama ima
proći će još jedna zima…
Zvoni mi u ušima i sad ponovo
sa Manastira ono staro zvono…
posljednji pozdrav dragim ljudima.
…Ko veliš da pođe juče? Za kim se tuga vuče ?
Uh, znam, znam, ogriješio bih se da ne pođem,
čim krenem doma, tuda ću da prođem,
učili smo kratko zajedno, bila je rijetka…
Ona – doktorova ćerka,
Saznao sam mnogo kasnije:
čekala je, da joj priđem bez ijednog druga
stidio sam se žuljeva po rukama od pluga,
mislio sam da bi joj to smetalo i da ne zaslužujem
da njenu meku ruku požurujem.
Kad sam se ohrabrio, nestale su mirođije
pošla je iz Nikšića na studije…
Ne znam da odgovorim na sva pitanja koja me sad salijeću
prilike dobre više imat neću.
Neko će drugi slušati stope,
a mi nijesmo da nas stave u kalupe.
Oni što čekaju red, u crkvi pored,
pričaće da nijesmo valjali ni po lule duvana,
ili ćemo ostati stare priča sa tavana.
Kad čujete za mene zvono,
neka ne bude ni ovo, ni ono.
Ako sam ugazio đe nijesam smio,
slučajno sam tuda bio,
jer u moj grad nema sive boje
crno ili bijelo samo kroje.
Oduvijek sam volio da se ljudi smiju
pogotovo oni koji to ne umiju,
e njih bi mi bilo najdraže dovesti do toga,
da razvuku nepoznato nešto i zaborave muku..
