„Od tada, pa do početka novog milenijuma 2000. godine sve, osim jedne"Visoke ugovornice" (Rusije), makar su po jednom okupirale ili bombardovale Crnu Goru ili državne zajednice u kojima je živjela.
Toga se moramo sjećati kako bismo razumjeli kolika je bila žrtva naših predaka i koliko smo patili i prije i poslije priznanja od velikih.
13. jul 1878. naš je veliki datum. Istovremeno veliki je grijeh ovovremenih elita što ni jedan datum, nijedne bitke, donesenih; odluka,ugovora, zakonika ili kojeg god podviga ili državničkog teksta iz te velike petrovićevske epohe, koja je prethodila Berlinskom kongresu, danas nije državni praznik. Kao da nam je ondašnja nezavisnost darovana i kao da nismo postojali prije nego su nas se sjetili ondašnji prijatelji i neprijatelji u Berlinu. Znamo zašto je tako ali je to istorijski primitivizam i podređivanje slavne prošlosti neslavnoj sadašnjici.
13. jul 1941. bio je i ostao dan velikog Ustanka Crne Gore protiv fašizma, ustanka još ideološki neizdijeljenog naroda. Pružen je otpor sramnim odlukama Petrovdanske Skupštine kojom su italijanski okupatori željeli da nam pod svojim patronatom "daruju" nezavisnu državu najsličniju onoj koja je nekoliko mjeseci prije darovana ustaškom pokretu.
Naši preci su prezreli fašističke darove kao što je prezreo nuđenu krunu princ Mihailo Petrović. Za razliku od njih darovima nijesu odoljeli mnogi u regionu i širom ondašnje Evrope.
U danima toga istorijskog jula još uvijek smo bili složni i imali samo jednog neprijatelja - italijanske fašiste.
Ako ne možemo biti ponosni na bratoubilački rat koji je kasnije trajao, na 13. jul 1941. možemo i moramo.
Slava našim precima koji su u bitkama i bojevima protiv Otomanske imperije izvojevali državu i priznanje njene nezavisnosti prije 143 godine.
Slava rodoljubima koji su na današnji dan prije 80 godina podigli ustanak protiv fašista“.
