"Nijesmo mogle ući u manastir iako je početkom 20. vijeka naš prađed poklonio imanje oko manastira i crkve za zdravlje svoje đece Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Crkva je sada izobličena, opasana konacima i zaštitnim kulama. Mi smo bile na ulazu u groblje. Tu su sahranjeni naši preci, đedovi, otac, stričevi. Iz malog sela Sekulići, njih 26 mladih momaka i đevojaka je otišlo u partizane. Četvorica su se vratili. Otac je bio komandir treće čete četvrtog bataljona V proleterske brigade. Na bijelom je konju umarširao 1944.godine u oslobođeni Danilovgrad. Pričao je da je u brigadi bio pop, partizan Kalezić i da je pored borbe i krstio narod u rijetki trenucima predaha . Ponekad je zvao moga oca da mu pomogne u obredu. I zbog toga smo danas bile ispred manastira da izrazimo duboko protivljenje helikopterskim desantima na naša groblja, naše crkve, našu zemlju Crnu Goru. Dalje ruke od naše kuće. U njoj ima mjesta za sve", ističe Anka Karadžić.
