Fotografija na kojoj se Ljubo Čupićosmjehuje, zabilježena po izricanju smrtne presude, izaziva istovremeno i čuđenje i divljenje i nije samo veličanstvena pohvala slobodi već autentično svjedočanstvo čojstva i junaštva u jednom zlom vremenu, u Crnoj Gori. Koji ga to narod, da samo može, ne bi prigrlio kao svog?
I nije bilo dovoljno strijeljanje kome je prethodilo zvjersko mučenje i sramno suđenje. Ispod Petrove glavice kod Nikšića, gdje se sve odigralo, četnički komandant izvukao je revolver i iz velike blizine naciljao mu glavu. Htio je da bude siguran da je mrtav, i pucao je, ali nije ga ubio. Ne možeš ubiti heroja. Heroji žive dovijeka. Bio je to 9. maj 1942. godine.
Do 1991. godine, za nas rođene u slobodi, rat je bio najstrašnija prošlost koje se sjećaju naši roditelji i roditelji naših roditelja. Nismo ni slutili da stojimo u predvorju novog rata.
Tada nije postojala oznaka +18, a u istinitost filmova sa ratnom tematikom nije se sumnjalo. Scene mučenja u autobusu u Zafranovićevoj „Okupaciji u 26 slika“, proganjale su me godinama. Živo se sjećam i scena iz „Nepokorenog grada“, poslije kojih sam se preispitivala bih li izdržala mučenje ili bih odala drugove, samo da mi s grudi maknu gladnog Karla (pacova)! Frediju Krugeru i Majklu Majersu nisam nikad dozvolila da me tako uzurpiraju.
Nije bilo u redu da mi djeca to gledamo, ali svaka je herojska smrt i svaka nepokora istovremeno izazivala i divljenje. Budimo iskreni, postojao je sistem vrijednosti, zovimo ga socijalistički, ne mijenja stvar, i njemu su nastavile da budu važne kategorije „ime“, „čast“ i „obraz“. Pravila se jasna razlika između dobra i zla. Učili smo da sloboda nema cijenu - jer nema alternativu.
Za nju je Ljubo Čupić dao život, a ostatku za nepredak najljepši osmjeh, ali ne da nas časti nego da nas opominje, da se zlu mora oduprijeti. Čedomir Ljubo Čupić, skojevac, ljevičar, komunista, ustanik, partizan, narodni heroj od 1953, ili samo jedan lijep muškarac koji bi, da je živ, danas imao 107!
Prepustiti heroja zaboravu grijeh je taman koliko i ćutati o bilo kom zločinu. Zato vrijedi svako podsjećanje na njega. Bio to nedavno postavljen spomenik u Nikšiću, mural na fasadi u Šavniku, ulica u Podgorici, poštanska marka. Bila to sveska ili pamučna majica sa njegovim likom. Bio to pismeni zadatak na temu „Osmjeh pobjede“ ili javno recitovanje „Pjesme o Ljubu Čupiću“ Miladina Šobića koja... Još nije ušla u lektiru?
Broji se svaka fotografija spomenika ili murala na Instagramu i svaki selfi u majici sa Ljubovim likom. Broje si i ovi redovi pisani u vrijeme kada ponovo moramo osvajati slobodu i kada svijet sve više podsjeća na onaj iz tridesetih godina prošlog vijeka koji je on želio da mijenja.
Nije li cijela istorija svijeta zapravo istorija osvajanja slobode, a u njoj posljednji osmjeh Ljuba Čupića jedna od ljepših pobjeda? Nisu li njegove posljednje riječi, izgovorene na gubilištu, „Doći će dani slobode“ krik koji i danas odzvanja svijetom?
