Iza oblaka nadojenih kišom, kao iza duše. Oluja će, ili ću zaplakati.
Muka ljudska zakopana u ćutanju. Vrijeme svezano u neizvjesnost. U privid bez kraja agoniji.
O svemu se glasnije govori, polemiše, prosuđuje. Prijeti se sa i bez pokrića, optužuju bivši za sve i svašta i priziva gospod da pomogne. Narod boluje. Vakcine nema ni u naznakama.
Sve se svodi na neopisivo mučne i potpuno nevažne osude u mjerenju krivice na zarđalom političkom kantaru.
Da su oni bivši radili kad je trebalo, sada bi bilo vakcina po želji i da se bira, reći će vlast.
Možda, uz saketić tamjana, možda u kafenoj kašičici prije jela, jednoj za svakoga. Možda?
Tako razumijem nemušta opravdanja glumaca sa rolama bez aplauza ovog postizbirnog teatra.
Suma tante, katarze ni od kuda.
Ponizno ćutanje me boli više od straha od Covida.
Dok mi se oči prema nebu podižu u molitvi da ozdrave meni dragi ljudi i svi koji plitko dišu, da se manje muče ili da izdrže svi koji do danas nemaju simptome i kojima brisevi pokazuju da su negativni, duša mi juži kao ovaj dan.
Dan koji ni u kakav dnevnik ne može, malodušan, sivi. Kome Vito naređuje: vani dane, đubre jedno, ne sviće se tako. Vrat’ se natrag, pa pristojno svani!
Ko će konačno, pitam se, biti pristojan i reći ovom narodu kad će vakcine na ove bande?
Zašto ih nema? Kad stignu, oće li biti validne i po kojem ključu ćemo se vakcinisati? Da li će ih biti za sve koji žele ubod u rame, ili samo za one zaslužne i važne?
Ovaj ubod u srce tupom neizvjesnošću je nepodnošljiv. Uče li nas zaista da u red čekamo užareni, metalni pečat iza kojeg ostaje danga – biljeg Domanovićev? Jesmo li stigli do tolike ropske poniznosti?
Ako vlast želi žig na čelu našem, oćemo li “viteški” pristati? Pitanja bez odgovora, kao i vakcine između obećanja i čekanja.
Zašto nojevski u pijesak?
Zarasli u draču sopstvene nemoći pred ovim čudom svekolike bolesti.
Vrijeme oteto od života naših ne može se vratiti.
Može li se umiranje vakcinom zustaviti a da je rame za iglu spasa isto za sve? Bojom kože, vjerom i politikom?
