Bivša direktorica Muzičkog centra Crne Gore Isidora Damjanović lično je inicirala donošenje spornog Pravilnika o poslovnoj tajni kojim su svi ugovori o djelu i razna druga dokumentacija zaštićeni od javnosti, što za posljedicu proizvodi nemogućnost medija i zainteresovane javnosti da imaju uvid u to kako se troši novac crnogorskih poreskih obveznika.
To proizilazi iz njenog reagovanja na tekst koji je Pobjeda objavila 14. januara pod naslovom „Internom odlukom od javnosti kriju kako troše novac građana“. U reagovanju, u kojem se ne osporava nijedna činjenica iz teksta, Damjanović je izjavila da je „Muzički centar u više navrata zasipan, što od MANS-a, što od anonimnih lica, zahtjevima ne da dostavi ugovor, dva, pet… već stotine i stotine ugovora realizovanih u dužem periodu.“
4“Slično se dešavalo i za fakture i putne naloge. Sav taj materijal neko treba danima i danima da kopira i da zapostavlja svoje redovne obaveze, što je i rađeno. Nikad nije dobijena povratna informacija šta se desilo s dostavljenom dokumentacijom, niti u koje svrhe je tražena”, kazala je Damjanović.
„Tobožnja briga“
Kako je istakla, tek je posebno indikativno kada je institucija iz ko zna kojih motiva učestalo dobijala i zahtjeve fizičkih lica da im se dostavi dokumentacija realizovana u periodu od godinu, dvije dana.
“Pravilnik je donesen iz čiste nužde, jer je tobožnja briga za novac građana poprimila oblik torture, budući da je u Muzičkom bilo više nego dovoljno posla i bez kopiranja nečeg za nekog ni zbog čega. Svaki ugovor Muzičkog centra dostavlja se Ministarstvu kulture i Ministarstvu finansija i nikad niko nije našao ništa sporno, niti sumnjivo, niti je moguće bilo šta zloupotrijebiti”, kazala je Damjanović.
Prema njenim riječima, Muzički centar je „jedina institucija kulture koja je, samo za vrijeme mog mandata, Ministarstvu kulture dostavljala projektne knjige u kojima je za svaki realizovani projekat od troškova za hostese do honorara za izvođače, putnih troškova, marketing, smještaj, koktel... apsolutno sve... tabelarno predstavljeno i upareno sa svakom fakturom i svakim ugovorom u cent.“
“Što se tiče trošenja novca... Ne znam kako će neko da komentariše da li i koliko novca treba dati dirigentu, kako platiti solistu ili tuti izvođača? Dakle, ako je neko htio konkretno da pita koliko je i za koji posao plaćen izvođač mogao je to uraditi konkretnim upitom, poštujući vrijeme i obaveze zaposlenih u Muzičkom centru. Ali ovdje to nije bio cilj, već isključivo potreba da se kompromituje moj rad. Bilo bi korisno da se „građani“ raspitaju koliko sam radila prekovremeno, subotom, nedjeljom, praznicima, za vrijeme odmora.. (za četiri godine iskoristila svega 15 dana godišnjeg odmora), a da za to nijesam tražila ni cent. Da sam broj programa sa 20 podigla na 90 po sezoni. Podigla budžet za milion. Koliko sam potrošila na dnevnice i sl.? Koliko je novca zarađeno mimo budžeta ? Samo tokom 2024. oko 250.000 eura. Malo li je. Japanska donacija vrijedna skoro milion eura...”, kazala je Damjanović.
35 pravilnika
Da ne bježi od uređenog sistema, kako je istakla, govori i „činjenica da sam lično inicirala donošenje 35 pravilnika koji definišu djelatnost i procedure u instituciji.“
“I sve to bez prozivanja bivših direktora, od kojih su neki koristili sredstva Muzičkog centra za privatna putovanja, privatne ručkove, plaćanje instrumenta 18 umjesto 3.000 eura. Trošenje 13 umjesto šest miliona na izgradnju... Ali to nikog ne interesuje, niti će se o tome pisati... niti su „građani“ zbog toga zabrinuti…”, istakla je Damjanović.
Stav novinara
Transparentnost je osnovni standard upravljanja javnim institucijama
Reagovanje bivše direktorice Muzičkog centra Isidore Damjanović pokazuje koliko se u ovoj priči uporno miješaju dvije potpuno različite stvari: količina posla i kvalitet nečijeg rada, s jedne strane, i zakonsko pravo javnosti da zna kako se troši javni novac, s druge. Nijedna lična žrtva, prekovremeni rad, povećan broj programa, donacije ili rezultati mandata - koliko god bili stvarni i vrijedni poštovanja - ne mogu biti argument za uskraćivanje informacija koje su po zakonu javne. Transparentnost nije nagrada za dobar rad, niti kazna za loš, već osnovni standard upravljanja javnim institucijama.
Posebno je problematično što se zahtjevi građana i civilnog sektora predstavljaju kao „tortura“, „zasipanje“ ili sumnjiva aktivnost sa nejasnim motivima. Pravo na slobodan pristup informacijama ne zavisi od toga ko pita, koliko pita, niti zašto pita. Upravo suprotno - zakon je postavljen tako da motivi podnosilaca zahtjeva nijesu predmet procjene institucije, jer bi to otvorilo vrata proizvoljnom odlučivanju i selektivnoj transparentnosti.
Argument da su svi ugovori dostavljani ministarstvima takođe ne rješava suštinu. Institucionalna kontrola i javni uvid nijesu isto. Državni organi vrše nadzor, ali građani imaju pravo da vide kako se troši njihov novac, bez obzira na to da li je neko u ministarstvu ranije zaključio da „nema ništa sporno“. Sa druge strane, da nema slobodnog pristupa informacijama mediji ili nevladine organizacije do danas ne bi razotkrili brojne primjere zloupotrebe javnog novca, sporne ugovore, isplate novca bez pokrića, nepotističke angažmane... što je i samoj Damjanović, kada joj je trebalo, služilo kao zgodan argument da se u jednoj drugoj ustanovi kulture, kao članica Savjeta, zalaže za odgovornost i transparentnost. Svi ti ugovori i primjeri zloupotrebe, takođe su bili u nadležnim ministarstvima, a otuda smo imali – muk.
Najvažnije pitanje, međutim, ostaje bez odgovora: zašto je, bez ikakvog pravnog osnova, Muzički centar izabrao najrestriktivniji mogući model - potpuna tajnost - umjesto zakonom predviđenog djelimičnog pristupa, uz zaštitu ličnih podataka? Upravo u toj tački prestaju lična objašnjenja, a počinje odgovornost institucije prema javnosti.
Zato ovaj slučaj nije priča o tome da li je neko radio mnogo ili malo, dobro ili loše. Ovo je priča o tome da li javna ustanova može, pozivajući se na sopstvenu iscrpljenost ili osjećaj nepravde, suspendovati pravo javnosti da zna. A odgovor na to pitanje, po važećem zakonu, ne ostavlja mnogo prostora za dilemu.
