„Mislim da će Putin da investira u Kijev“, rekao mi je general NATO-a. Na trenutak sam pomislio da sam pogrešno čuo. Onda sam shvatio da koristi glagol „investirati“ u starom vojnom značenju da okruži grad, a da ga zapravo ne okupira. Ta jedna riječ mjeri koliko smo daleko nazadovali u Evropi u posljednjih 15 godina: od svijeta u kome investirati znači ulagati novac u neko mjesto – do svijeta u kome investirati znači opsjedati ga vojskom.
Ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je lični rat Zapadu prije 15 godina, u svom govoru 2007. na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji. Na ovogodišnjoj konferenciji, sa koje sam se upravo vratio, svi su se trudili da shvate kako smo došli do ivice onoga što bi mogao biti najveći rat u Evropi od 1945. godine – i da li još možemo da ga spriječimo. Uz svu last-minute diplomatiju, Rusija nastavlja da napreduje ka velikoj vojnoj akciji.
Zahvaljujući proširenju EU i NATO-a na baltičke države, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumuniju, ovaj vaskrsli Zapad sada stoji na zapadnim granicama Rusije
Njena propagandna tvrdnja o ukrajinskom napadu preko njene granice i teatralnoj televizijskoj evakuaciji žena i djece iz separatističkih paradržavnih jedinica Donjecka i Luganska očigledno su osmišljeni da obezbijede lažno opravdanje za rusku agresiju. U vrijeme pisanja ovog teksta ne znamo tačno u kom obliku će biti sljedeća agresija, ali kako je prije neki dan rekao njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer, Rusija već drži omču oko vrata Ukrajine.
Ovo je bila Minhenska bezbjednosna konferencija sa najviše naelektrisanja koju sam doživio. Takođe je obilježena velikim oživljavanjem „zapada“, termina – a neki bi rekli još ponešto – za koji vjerujem da je potpuno izašao iz upotrebe nakon završetka hladnog rata.
Sada su se svi postrojili da proglase nepokolebljivo jedinstvo Evrope i Sjeverne Amerike. Američki državni sekretar Entoni Blinken sjedio je na bini pored njemačke ministarke inostranih poslova Analene Berbok, generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga rame uz rame sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, i svi su stava da među njima ne postoji ni najmanji jaz.
Ali ovo je drugačiji „zapad“ od geopolitičkog saveza iz hladnog rata. Zahvaljujući proširenju EU i NATO-a na baltičke države, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumuniju, ovaj vaskrsli Zapad sada stoji na zapadnim granicama Rusije.
Ponovo se čuju glasovi koji govore da je proširenje NATO-a bila velika greška, što je navodno izazvalo Putinovu reakciju. Ali gdje bi Estonija bila danas bez čvrste bezbjednosti koju pruža NATO? Odgovor: na ledu sa Ukrajinom, u mračnom limbu nesigurnosti. Najjasnija poruka iz Minhena bila je da je NATO odlučan da brani svaki pedalj teritorije svojih istočnih članica. Građani Narve, estonskog grada na granici sa Rusijom, mogu mirnije da spavaju u svojim krevetima, kao što to ne može nijedan Ukrajinac.
Na „ukrajinskom ručku“ u Minhenu, Dmitro Kuleba, ministar inostranih poslova Ukrajine, iznio je šta njegova zemlja želi: oružje, diplomatiju, sankcije, ekonomsku podršku i jasnu perspektivu konačnog članstva u EU.
Pitanje naoružanja i dalje dijeli Zapad. SAD, Britanija, Poljska i baltičke države snabdijevaju Ukrajinu odbrambenim oružjem; Njemačka to ne radi. Rijetko sam doživljavao toliko online zlostavljanja kao nakon što sam objavio kolumnu u Guardianu, koju sam pisao prije sedam godina, u februaru 2015. zagovarajući snabdijevanje odbrambenim oružjem Ukrajine u vrijeme kada su Putinove oružane snage intervenisale direktno u regionu Donbasa da potisnu ukrajinsku vojsku sa njene teritorije. Sada pitam: šta da smo uradili više tokom ovih sedam godina da pomognemo Ukrajini da izgradi sopstvenu vojnu otpornost, u interesu odvraćanja, čineći se nesvarljivom za ruskog medvjeda?
Ovo nije samo istorijsko „šta ako?“. Šta god da se desi u Ukrajini u narednim danima i nedjeljama, pitanje morala i praktičnosti pomoći u odbrani neće nestati. Iza toga se krije šire pitanje da li je Evropa spremna da uspostavi čvrstu moć kako bi odbranila sopstveni liberalni poredak, suočena sa ruskom agresijom u Evropi i šta bi, nakon sljedećih američkih predsjedničkih izbora, moglo ponovo biti američka regresija iz Evrope.
Pitanje naoružanja i dalje dijeli Zapad. SAD, Britanija, Poljska i baltičke države snabdijevaju Ukrajinu odbrambenim oružjem; Njemačka to ne radi
U međuvremenu, postoje sve nevojne mjere. Kada je riječ o njima, Njemačka je centralna sila Evrope, a slijede Francuska i Britanija. Njemačka je učinila više nego bilo ko drugi u Evropi da pruži ekonomsku podršku Ukrajini. Njemački kancelar Olaf Šolc dobro je obavio samit u Moskvi sa Putinom i u Minhenu je prenio jasnu poruku o troškovima sa kojima će se Rusija suočiti u slučaju invazije. „Hajde da se držimo zajedno“, rekao je, prelazeći na engleski radi naglaska.
Najveći test ovog „držanja zajedno“ će doći ako Putin prestane sa direktnom invazijom, umjesto da se ograniči na diplomatiju prinude, sajber-napade i priznanje Donjecke i Luganske takozvane narodne republike, što je najavio u ponedjeljak. Tada bi se mogle otvoriti pukotine u zapadnom jedinstvu, a Njemačka bi možda bila u iskušenju da nastavi priču oko gasovoda Sjeverni tok 2 iz Rusije.
U slučaju stvarnog oružanog upada, u početku bi postojao jedinstven odgovor na sankcije, ali koliko bi te sankcije bile efikasne i koliko dugo bi mogle biti održane? U Minhenu sam od bjeloruske opozicione liderke Svjetlane Tihanovskaje saznao koliko je rupa u rupi ostavio Zapad u svojim navodno sveobuhvatnim sankcijama režimu bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka.
Putin je prikupio više od 600 milijardi dolara finansijskih rezervi i uradio druge preventivne mjere zaštite od sankcija. U svakom slučaju, sila koja je spremna da upotrijebi nasilje bez oklijevanja ima prednost u eskalaciji nad silama koje se odriču upotrebe nasilja. Kako kaže stara poljska poslovica: „Mi sa njima igramo šah, oni se igraju sa nama“.
Iza toga leži pitanje naše dugoročne strategije prema zemljama između EU i Rusije. Sada je nemamo. Šolc je rekao da se ne smijemo vratiti Evropi podijeljenoj na sfere uticaja: „Nijedna zemlja ne bi trebalo da bude zadnje dvorište (Hinterhof) druge zemlje. Ali ako nijeste ozbiljni u pogledu otvaranja perspektive članstva u EU koju je ukrajinski ministar inostranih poslova tražio, znajući da će proces trajati mnogo godina, upravo ovo je mjesto gdje napuštate Ukrajinu – u zadnjem dvorištu, sa ozloglašenim gangsterom koji živi iznad ulaza.
Za sada, možda u 59. minutu 11. sata, pitanje je da li još možemo nešto da učinimo da spriječimo još jednu krvavu tragediju u dijelu našeg kontinenta koji je već pretrpio mnogo više od svog poštenog dijela tragedije. Dok ovo čitate, možda je već prekasno.
* * * * *
Autor je Timoti Garton Eš, istoričar, politički pisac i kolumnista Guardiana
