Jer, ja sam agnostik Oasisa. Niti sam zagriženi obožavalac, niti sam neumoljivi skeptik.
Mislim da su njihova prva dva albuma, prateći singlovi i B-strane bili fantastični. Štaviše, smatram da njihov prvijenac “Definitely Maybe” danas zvuči još moćnije nego 1994.
U to doba, bili su dio navale podrugljivih vokala, distorziranih gitara kakve smo slušali kod Sladea i Sex Pistolsa, ali i pjesama koje su zvučale bliskim i poznatim – vjerovatno zato što smo ih zapravo već i znali.
0Ali, sada sve to djeluje drugačije. Koktel tekstova i melodija punih čežnje i melanholije, uz uzavrelu, jedva obuzdanu agresiju i frustraciju u samoj izvedbi zvuči kao idealno oživljavanje želje za bjekstvom, za nečim boljim od okolnosti o kojima govore autori pjesama, sve to kao da zvuči kao izraženi planovi koje su napravili ljudi nesigurni u to da li ih mogu ostvariti.
Vjerujem da je nostalgija učinila svoje i promijenila moj pogled na, recimo, “Champagne Supernova”. Gotovo 30 godina kasnije, ta pjesma djeluje kao ekvivalent nekim od legendarnih, elegičnih singlova koji su nagovijestili kraj glam rock ere – poput T-Rexovog “Teenage Dream”, Sladeovog “How Does it Feel”…
No, “Definitely Maybe” i “(What’s the Story) Morning Glory” samo su dio priče.
Sve i da ga niko nikad nije proglasio izvrsnim, album “Be Here Now” (1997) ima određeno perverzno zadovoljstvo – njegov klaustrofobičan zvuk i stegnuta čeljust predstavlja eksces britpop ere koja užasno izmiče kontroli.
Međutim, nakon toga, Oasis su uglavnom zvučali prenaduvano i umorno, kao da su bili u potrazi za onim što ih je nekad učinilo posebnim, i uglavnom bez uspjeha. Nešto bi, doduše, vrlo naglo zaiskrilo – kao u albumima “The Hindu Times” (2002) ili “Shock of the Lightning” (2008), ali najvećim je dijelom Oasisov proizvod do kraja njihove karijere bilo prilično zlosrećno koprcanje.
Kada se govori o njihovom ponovnom okupljanju, treba istaći da su oni uživo bili jako različiti. Nekad bi bili izvrsni, nevjerovatni i agresivni, kao da bi reagovali na ubod kritika koje su po njima pljuštale poput kiše, odlučni da dokažu da još jesu ratoborni. Ali, nekad bi bili užasni. Recimo, sjetimo se ljutitog nastupa Lijama Galagera na Vembliju 2000, a ni naslovni set sa kojim su nastupili na Glastonberiju 2004. nije bio nimalo ohrabrujuć.
Ponovno okupljanje, otud, moglo bi ići u više pravaca.
Komercijalni uspjeh je zagarantovan. ‘Vjernici’ Oasisa zaista su pasionirani, jer i njihovi najgori albumi prodavani su u milionskim tiražima. Štaviše, mase na Lijamovim najvećim solo nastupima savršeno su govorile da u njihovim redovima ima mnogo publike koja ni ne pamti prve radove Oasisa.
Njihove brojke na streaming platformama govore da se muzika Oasisa uspješno probila kod novih generacija.
No, nameće se pitanje da li Galageri žele postići umjetnički uspjeh i nešto dokazati nakon 30 godina, u doba kada djeluje da je njihov uticaj na britanski pop ravan nuli.
Ili će tome ipak pristupiti cinično, težeći da zgrabe novac, na šta su ih primorale okolnosti – jer, čini se kako nije slučajno to što je Noel Galager ‘omekšao’ u stavu povodom ponovnog okupljanja nakon razvoda koji ga je navodno koštao 20 miliona funti. Ali, i to će biti primljeno sa jednakim oduševljenjem, toliko da neće ni biti bitno kako zvuče.
No, sa druge strane, ostaje i neizvjesnost. Jer, ne možemo biti 100 odsto sigurni šta će se dogoditi sljedećeg ljeta, kada se okupe. A zbog toga ih, uostalom,i vrijedi vidjeti.
