Ko bi još degradirao taštine malih razlika zbog nečeg tako apstraktnog kao što je zdravlje? Kom se političaru tek isplati slika u kojoj svi poslanici saborno i jedinstveno dižu ruke, sad, pred sam početak kampanje za nove izbore? Po svemu sudeći, neće ni morati da se usaglase, jer postoji red po kojem predstavnici dolaze do riječi o osnovnim, gorućim, ključnim pitanjima, redom kojim percipiraju javni interes. Oni koji misle da je to pitanje zdravlja, obrazovanja, kulture, sporta, nauke i tehnologije – oni su posljednji koji dobijaju riječ, ukoliko postoji tačka razno. Ukoliko nema tačke razno, onda ne mogu ni da se prijave, jer ko je toliko bezobrazan da za javni novac pred javnosti priča o onom što javnost ne interesuje.
Proširenje kapaciteta i kvaliteta zdravstvene njege u domova zdravlja, ambulantama, kliničko-bolničkim centrima, kao uvod u reformu zdravstvenog sistema – to su ona pitanja i oni zadaci koji, shvaćeni kao osnovni i ne previše izazovni, budu ostavljeni za kraj mandata. Pitanja i zadaci o kojima se toliko dugo ćuti, već gotovo godinu dana, da javnost prosto povampiri kad to neko spomene, makar deklarativno – jer, eto kad se sjetio, gdje je bio prije godinu dana...
Pritom, to uopšte nije pitanje javne bezbjednosti na koje se već nije odgovorilo. Oni koji su bolesni, oni leže kući, daleko od očiju javnosti. Problem su zdravi, a pogotovooni među njima koji svojim identitetom, opredjeljenjem orijentacijom, radom, stvaralaštvom ili nedajbože vidljivošću utiču na loš image društva.
Za novog gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića, to je recimo LGBTQ populacija a uz nju i svi oni koji misle da Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu heroji ili da u Srebrenici nije bilo genocida. Za novu vlast u Crnoj Gori, to su oni koji misle da trenutno državno znamenje Crne Gore nije u skladu sa medijskom slikom koju Crna Gora treba da ima u onom dijelu svijeta koji – zbog privrede, zbog scene, zbog turizma – treba uopšte da zna da postoji Crna Gora.
O čemu pričati, za potrebe televizijskog prenosa sjednica parlamenta, ljudima koji ne mogu da pogledaju novi film za koji nema novca, ljudima koji ne mogu da pogledaju novu predstavu zbog mjera predostrožnosti, ljudima koji su narušenog zdravlja i ne mogu da se liječe? Čime utješiti tu skupinu nego retorikom da od svih njihovih nevolja postoje one nevolje koje su prioritet za rješavanje, jer se na to čeka decenijama ili vijekovima duže nego na red za pregled za oboljele od štitne žlijezde, prostate, itd? Naravno, hipohondrijom društvenih gibanja u kojem će istorijske, velike, krupne, važne promjene u reprezentaciji države i društva izazvati i kod građana i u regionu/svijetu reputaciju snažnog i moćnog društva, spremnog za krupne korake.
Tako je talas promjena upravo uplovio u zaliv u kojem je region već decenijama, u kojem privreda, kultura i sport tonu u takvu depresiju da tek pannacionalističke i klerofašističke struje udare u Baltik, očvrsnu uz fjordove Skandivije i otud se vrate kao tople, da nastave s plimom i osekom svoje retorike. Kao epopejom u svom uobičajenom dramskom kad i gdje, nekom vrstom infantilnog prigovora na talasu: ne mijenjate ni vi maske, ne moramo ni mi pristup.
Crna Gora: pošto nema Amfilohija kao simbola, potrebni su novi simboli koji će biti novo konstruisano saglasje o postojanju jedne države koja je po volji onog naroda koji još dodatno treba ubijediti da je riječ o dijelu „obećane zemlje“.
Republika Srpska: pošto je Dodik spreman da skine tablu s imenom Radovana Karadžića na studentskom domu u Palama, novi banjalučki gradonačelnik iz opozicije spreman je da potvrdi Karadžićevo herojstvo i da usput otresito da do znanja LGBT populaciji da za svoja prava treba da se bore u Sarajevu. Još kaže: „nema potrebe da šetaju u Banjaluci“.
Kosovo: pošto bi Ramuš Haradinaj mogao preuzeti vlast ukoliko ne bude vanrednih izbora, Albin Kurti mora nastaviti prezentovati ideju da je Hašim Tači bio predvodnik kosovske gerile. Ne Ajša Bašić i Edita Tahiri kao predvodnice Ženskog pokreta koje su se krvnoj osveti suprotstavljale okupljajući i edukujući žene Kosova, čak i 5000 u jednom danu.
To bi bio novi talas promjena. Talas koji treba da ubijedi ljude da postoji njihov nacionalni i religijski identitet koji je čak iznad onog što je državi jedino bitno i postoje samo bolesni, oboljeli, onih zbog kojih svih 1000 želja zdravog treba da svedeno na jednu. Onu u kojoj je sva snaga. Najkrupniji zalogaj, kao da je posljednji. Za čovjeka koji uživa – da prepišemo od Mrožekovih „Emigranata“ – još samo u činu gutanja.
