Kada su ga novija balkanska historija i karijera doveli u Švajcarsku, moj se brat osjećao pomalo kao junak jedne pjesme francuskog lirika Žaka Prevera. U pariškom telefonskom imeniku, koji mu se iznenada nađe u rukama, uočava da nema njegovog prezimena. Niti jednog Dicona u Parizu, konstatira Preverov Dicon.
Sve do jednom. U bratovom inboxu osvanula je poruka iz Bazela, na njemačkom jeziku. Potpisana francuskim imenom ali crnogorskim prezimenom. Nabasao je na podatke mog brata u jednom ljekarskom priručniku i pita: Jesmo li rod?
Najstariji, poznati mu, predak došao je u Bazel sredinom 19. vijeka, iz Istre, tačnije grada Buzeta. Stigao je kao Italijan i drugog jezika, osim italijanskog, nije znao. Danas, poslije nekoliko generacija, njegov potomak nosi isto, naše prezime i živi na istom mjestu, tromeđi Švajcarske, Francuske i Njemačke.
Podastrto je porodično stablo. Jedina mogućnost odgovora, vidljiva u porodičnoj hronici, nudila se u podatku da je svo preživjelo bratstvo početkom 18. vijeka, nakon pohare paše Ćuprilića, napustilo Katunsku nahiju i stiglo u Grbalj koji je tada bio pod jurisdikcijom Mletačke republike. Nakon dvadeset godina su se, ali ne svi, vratili u Pješivce. U međuvremenu, kazuju dokumenti, neki su nastavili svoje zapadno putešestvije, preko Dalmacije, Like do Istre. I evo, moguće, do Švajcarske?
FAŽANA
U pozno ljeto prošle godine bio sam u istarskoj Fažani na medijskom festivalu. U lijepom gradiću preko puta Brijunskog arhipelaga sjetio sam se priče o nesuđenom bazelskom bratstveniku. Pauze između festivalskih sesija svojski sam utrošio pokušavajući pronaći tragove koji bi doprinijeli njenom odgonetanju.
Samo par kilometara od Fažane je selo Peroj koje se bilježi kao mjesto gdje Crnogorci žive duže od trista godina. Nikola Škoko, jedan od onih koji ljubomorno čuvaju dokumente, precizirao mi je ponosno: 362 godine!
Peroj
Bilo je zanimljivo slušati ga kako sažima stoljeća. Od sredine 16. do sredine 17. vijeka, između 1527. i 1631. godine, Istrom ali i velikim dijelom današnje Italije harale su kuga i kolera. Prepolovile su stanovništvo.
U Istri je preostala trećina stanovnika. U Puli tek pedesetak ljudi. A Peroj kao i brojna sela Istre doslovno su se ispraznili. U isto vrijeme druga vrsta nevolje natjerala je Crnogorce da tražeći bolju sreću stignu u ove krajeve. Jula 1657. mletačka vlast izdaje odobrenje za nekoliko tih porodica koje stižu u pusti Peroj. Iz tog vremena datira Perojska povelja koju je sročio i potpisao Girolamo Priuli, ondašnji providur. U povelji se „Michu Brajkovichu i popu Michielu Lubosini (Ljubotin, očigledno po imenu kraja iz kojeg su došli) sa pet porodica dodjeljuje zemlja u Peroju“.
Peroj je po nečemu historijski izuzetak. Naime, sve dozvole za nastanjivanje Mletačke republike bile su uslovljene prihvatanjem katoličanstva. Grupa iz Peroja istrajala je u zavičajnoj vjeri. Sačuvali su govor i pismo. Sto i više godina nakon dolaska u Peroj izgradili su pravoslavnu crkvu. U međuvremenu su istim tragom pristizale nove crnogorske porodice. Taj put se protezao zaleđem Jadranskog mora ka zapadu. Sve dok se, evo, ne ispostavi da je krećući iz Povije preko Boke, Dalmacije, Istarskog Buzeta, granajući se, stigao i do Bazela.
LITIJA
O kugi i koleri koje su, sa prekidima, trajale više od sto godina i koje su gotovo uništile Italiju i Istru, pokušao sam se obavijestiti tragajući po starim dokumentima. Uz opasku starog hroničara da je: „opšti pojam neodređen i dosta zbrkan jer je sastavljen više od mišljenja nego od događaja“.
Hronike, primjerice, kazuju da se strahujući od karantina nisu prijavljivali zaraženi. Da se za novac moglo izdejstvovati lažno uvjerenje. Ljekari su, zbog njihovih naloga o spaljivanju odjeće, zatvaranju kuća i odvođenja zaraženih u lazaret, bili izloženi pogrdama a ponekad i kamenovanju.
Nerijetko su imenovani neprijateljima otadžbine. Najumjereniji su ljekare korili zbog tvrdoglavosti a oni ostali su ih proglašavali varalicama i spletkarima koji bi da profitiraju na masovnom strahu. Kad se više nije moglo poricati širenje zaraze, uzrok se tražio izvan zdravog razuma. Naročito su na cijeni bile priče o trovačima ponaosob strancima. Spoljni su znaci kao nošnja i narječje bili kobni za mnoge putnike. Naravno kuga je imala katastrofalne ekonomske posljedice. Prazna je blagajna natjerala vijećnike da zatraže obustavu poreza i državnu potporu u novcu. Namjesnik im je, uz sažaljenje za situaciju, odgovorio da će se o njihovim zahtjevima: ,,postarati na najbolji način koji mu vrijeme i sadašnje prilike budu dopustili“.
UPOTREBA MOŠTIJU
Kuca se i na nebeska vrata. Zahtijevala se litija koja bi prošla kroz Milano sa moštima sv. Karla. Tadašnji kardinal je, kaže hronika, odbio to iz više razloga. Smatrao je to proizvoljnim sredstvom. Upozoravao je da će se: „ako dejstvo ne odgovori uzdanju, litija pretvoriti u sablazan“. Zdrav razum pastira nije odvratio vijećnike od agresivnog nauma. Svjetina je to, piše hroničar: „s grajom zahtijevala“. Te letargično zaključuje: „To je sve što je pamet jednoga čovjeka mogla protiv sile svog vremena i protiv navaljivanja množine“. I tako, litija je krenula.
Kuga u Milanu
Opis litije u Milanu je srednjovjekovna slika. Naprijed su žene s koprenom na licu, najčešće obučene u kostrijet. Potom esnafi sa barjacima. Slijede bratstva, fratri i sveštenstvo. U središtu su četiri kanonika koji nose svečev ćivot. Hroničar slikovito bilježi: ,,kroza stakla vidjelo se svečevo tijelo, u sjajnoj episkopskoj odeždi s mitrom na glavi; na smežuranom licu još su se mogli prepoznati tragovi njegovoga lika za života kao što ga predstavljaju na slikama“. Iza je kardinal a za njim sveštenstvo, državni dostojanstvenici, vlastela i, napokon, nepregledna povorka svakovrsnog građanstva. Litija je prošla kroz sve gradske četvrti očekujući čudo.
I? Bi li, da parafraziram naslov slavnog De Sikinog filma, čuda u Milanu? Sjutradan je pomor kuge porastao u svim redovima građanstva, po svim gradskim četvrtima, tako strahovitim skokom da nije bilo čovjeka koji nije uviđao da je tome uzrok litija.
Ali, navodi hroničar: „Čudna li je i bijedna li je snaga opšte predrasude“. Naime, većina je bila sklona da ishod pripiše već pomenutim trovačima koji su se „ubacili“ u litiju i tako onemogućili čudotvorno djelovanje svečevog ćivota. Broj mrtvih se iz dana u dan povećavao četvorocifrenim brojevima. Računa se da je kuga ovaj put od 200 hiljada stanovnika Milana pokosila 140 hiljada. Pojava komete u godini kuge rasplamsala je već ionako raspojasano bezumlje. Uzrok pomora sada je bio dvostruko prepoznat. Uvijek se, na sreću, makar i usamljen, oglasi trezven glas. Te jedan takav hroničar zaključuje: „Uoči smrtne bolesti vide se čudesa“.
