Uspio je ovaj virus ono što nije niko u mom dosadašnjem životu, pretvorio me u kućnu muvu. Plašim se, junački bježim i sjedim kući, čitam, razmišljam. Često se mislima vratim u ranu mladost. Drma me nostalgija, ali ne za mojim mladim danima, već za okruženjem u kom sam živio.
AMARKORD…
Sjećam se komšija u čije sam stanove ulazio kao u svoj; drugova s kojim sam, maltene po čitav dan, igrao fudbal na ulici ispred zgrade gdje smo stanovali; suza kada utakmicu izgubi naša Budućnost i nervoze zbog poraza reprezentacije Jugoslavije i Partizana; obaveznog zajedničkog ručka svih članova moje porodice, učenja u malom stanu u kojem je živjelo dosta ukućana i praktično je stalno bila gužva; povremenih tuča, ali viteških, protiv svojih vršnjaka; kupanja na Morači, posebno večernjih; putovanja vozom mog društva za Sutomore gdje smo se čitav dan kupali i bili izloženi suncu, pa se vraćali kući srećni, pregladnjeli i ošureni; nošenja debelog vunenog džempera po toplom vremenu jer sam imao informaciju da se u njemu sviđam jednoj djevojčici iz komšiluka; skakanja mog najmlađeg brata s visećeg mosta u Moraču dok smo moj drugi brat, otac i ja sjedjeli na plaži; tada smo se nas dvojica više plašili da ga otac ne vidi na djelu, nego što smo se plašili opasnosti po njega od skoka…
Bože, bože, koliko je toga lijepog bilo. Svega smo imali osim novca, no on nam uopšte nije falio.
Lijepi doživljaji iz mladosti najdraža su sjećanja. Međutim, za ovu priču je bitno nešto drugo, odgovor na pitanje - u kakvom okruženju sada živimo, kako je bilo u doba moje mladosti, a kako danas?
Tadašnje vrijeme je bilo vrijeme reda. Porodica je bila svetinja. Stariji, pametniji, bolji, predstavljali su autoritete koji su uživali opšte poštovanje. Poštenje je bilo važno mjerilo ljudskog kvaliteta. Zadata riječ bila je svetinja, a one koji je nijesu poštovali zvali su lažovima. Voljela se svoja zemlja, i Crna Gora i Jugoslavija, radosno smo pjevali himnu. Na licima građana koji su se šetali kroz grad preovladavao je osmijeh. Ljudi su svoju muku nosili sa sobom i dijelili je sa najbližima. Pomoći bespomoćnima bilo je normalno. A danas?
PROMJENE
Sve se promijenilo. Naravno, progresa ne može biti bez promjena. No, treba da se mijenja ono što ne valja, dok se dobro ne mijenja, već unapređuje.
Nažalost, danas nije tako. Poštenje više ne znači ništa. Bitni su samo oni koji imaju moć i mnogo novca. Srednje klase nema. Porodica je razrušena. Autoriteti ne postoje. Mržnja je postala svakodnevica.
Crnogorci su u svojoj državi Crnoj Gori postali nepoželjni. Ne mogu imati svoju crkvu već im je na raspolaganju crkva druge države. Ateisti i agnostici postali su ljudi nižeg ranga. Na ulicama nema osmijeha, dominiraju maske. Laže li se - laže, u svim domenima ljudskog življenja. I gle čuda, lažovi su postali popularniji od onih drugih. Nijedna vrata u društvu im nijesu zatvorena, a ona kroz koja se ulazi u politički život širom su otvorena.
Mržnja dominira. Normalan um ne može da shvati zašto je to tako. Posebno su neshvatljivi oni koji mrze svoju državu. Zar ima štete od ljubavi i zar nije ljudski voljeti Crnu Goru, a onda i neku drugu državu? Štete od dvostruke ljubavi ne može biti, naprotiv. Neshvatljiv je sportista koji nosi dres sa državnim grbom, a ne pjeva himnu ili makar je sriče držeći ruku na srce. Takvi snažno stisnu zube da često pomislim kako će im se od velikog pritiska polomiti.
Nejasno je kako u sekularnoj državi glavnu riječ vodi crkva koja u istoj nije registrovana. Vlada donosi tajne odluke i uopšte se ne plaši reakcije svojih glasača, sve nas tretira kao bravušane...
LJUBAV PREMA DRŽAVI
Kakvi su to umovi koji pale državne zastave i zašto na to državne institucije reaguju „nježno“. Zašto institucije blagonaklono gledaju na vrijeđanje pojedinih ljudi, dok za vrijeđanje nekih drugih munjevito reaguju. Kako to da top postane bezopasniji od pištolja. Zar je moguće da postoje oni koji izjednačavaju Njegoša i Amfilohija? Prosto je neshvatljivo koliko ima političara u Crnoj Gori koji su stručnjaci za ustavno pravo, pa svakodnevno tumače Ustav. Zar neko može toliko potcijeniti kreativnost naših vrsnih dizajnera, pa pokušavati da umjetnički složene zadatke rješavaju narodne mase?
Nejasno je kako preživjesmo i pretekosmo 30 godina vladavine DPS kada nova vlast u državnoj upravi ne pronađe niti jednog sposobnog čovjeka koji bi zadržao svoj status. Zato se pozicioniraše bližnji srodnici novih vladara. Šta će tek biti kada se pođe dalje u dubinu? Na red će doći daljni rođaci, a i đedovi i babe se mogu nadati. Ima toga još i još, ima toga jako puno!
I što sada kada smo stigli do krajnjih granica? Jasno je da ovako dalje ne možemo. Moramo se mijenjati. Ne treba očekivati da će nas na bolje promijeniti vlast ili opozicija. Ne, moramo sami sebe mijenjati. Potrebno nam je lično ubjeđenje da je neophodna promjena u mentalitetu, u stavovima, promjena vrijednosti koje oblikuju tok razvoja jedne nacije.
Građani Crne Gore, potrebna nam je revolucija duha!
