Možda je najprikladnija definicija čojstva sadržana u onoj poznatoj filozofemi: pošteno živjeti, po načelima humanosti i pravednosti, drugoga ne vrijeđati, dobra djela činjeti, svakome svoje dati, i štititi drugoga od zla u sebi samom. Saglasno maksimi: ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi.
Crnogorska priča o čojstvu i junaštvu u istoriji i savremenosti nije lišena mitskih predstava, zabluda, pretjerivanja, glorifikovanja, samohvalisanja i, naravno, zloupotreba. U crnogorskoj istoriji bilo je mnogo primjera čojstva i junaštva, individualnog i kolektivnog podviga. Bilo je i drugčije, u novijoj crnogorskoj povijesti, kada su se Crnogorci ubijali međusobno, bilo da su u pitanju ideološki, politički, klasni, nacionalni i drugi motivi i predrasude. U XX stoljeću u istoriji Crne Gore negirali su se vrlo često u stvarnom životu principi čojstva i junaštva, jer teško da se humani i herojski razlozi mogu pronaći u ubijanju ili izdaji i špijuniranju brata, rođaka, druga, kuma, prijatelja, komšije, poznanika, sunarodnika i slično, samo zato što ne pripada istoj ideologiji, naciji, klasi, vjeri ili rasi ili zato što se lični interesi sukobljavaju. Ne vidim koja je razlika vrštiti zločine i terorisati, proganjati, ubijati nevine ljude ili im činjeti druge vrste zla zbog političkog ili vjerskog fanatizma, fetišizma politike, ideologije.
Čojstvo i junaštvo i u istoriji Crne Gore imalo je svojih sjajnih uzleta, afirmacija, ali i negacija i obesmišljavanja. Na trebamo za potvrdu toga ići daleko. Dovoljno se prijetiti svih crnogorskih stratišta u XX vijeku, pa i, pored ostalog, masovnog učešća crnogorskih rezervista i dobrovoljaca u agresorskim operacijama na Hrvatsku i Bosnu tokom devedesetih godina XX vijeka. Ne možemo se baš pohvaliti da smo kolektivno sa tih frontova donijeli lovorov vijenac junačke slave i oreol dobročinstva. Naprotiv.
Zato priču o crnogorskom čojstvu i junaštvu treba u izvjesnom smislu relativizovati, osloboditi je romantičarskih, mitskih i epskih, primitivno-guslarskih predstava i fantazija i smjestiti je u realan istorijski kontekst, satkan od činjenica i dokaza. Jedino tako ta priča danas ima smisla. Drugim riječima, treba ispričati sve ono dobro i ponosno iz naše istorije, ali pod tepih ne treba stavljati ni ono loše, što je takođe, jako prisustno u našoj istoriji. Društvo, kao i čovjek, satkano je od dobrih i loših strana, vrlina, poroka, mana.
Ideali stare Crne Gore: Čojstvo i junaštvo je istorijska, etičko-socijalna kategorija u staroj, klasičnoj Crnoj Gori, herojskog doba, univerzalni kodeks, opšti način življenja i djelovanja u našem društvu nekoliko stoljeća na ovim prostorima. Pod tim pojmom u izvorima i literaturi, istorijskoj i književnoj građi, određivao se dominantno karakter i način življenja crnogorskog društva od XVI do XX vijeka, nešto ranije ili do kasnije, hronološki međaš je nemoguće odrediti.
Nekadašnje crnogorsko društvo bilo je dobrim dijelom izgrađeno na kodeksu čojstva, kao sistema moralnih vrijednosti crnogorskog društva, kojega odlikuju vrline humanosti, pravičnosti, istonoljubivosti, skromnosti, dosljednosti, postojanosti, velikodušnosti, časnog i moralnog odnosa, poštovanja prema neprijatelju i samilosti prema slabijem, iskrenosti, svijesti o odbrani opštih interesa, nacionalnog pregalaštva i podvižništva, rodoljublja i slično i tako shvaćeno kao životno načelo čojstvo je bilo u sintezi sa junaštvom ili heroizmom, ratničkoj hrabrosti i neustrašivosti u viševjekovnoj borbenoj istoriji Crne Gore.
Junaštvo i čojstvo shvatani su u neraskidivom jedinstvu kao sistem života i djelovanja u Crnoj Gori nekoliko stoljeća. Crnogorsko čojsto i junaštvo bili su i predmet književnih, umjetničkih, istraživačkih, putopisnih, memoarskih i političkih djela, kako južnoslovenskih, tako i evropskih pisaca, istraživača, političara, državnika. Slavne ličnosti evropske istorije kao što su Gete, Volter, Vikor Igo, Puškin, Bajron i drugi pisali su o crnogorskoj slobodarskoj tradiciji, satkanoj na junaštvu i čojstvu. Pisali su o tome i brojni evropski pisci i putopisci, državnici, političari, poput Garibaldija, Macinija, Tenisona, Gledstona, Nikole Tomazea, Holečeka, Kube, Vijale de Somijera, Gzavija Marmija, Vilkinsona, Stivensona, Roja Trevora, Ivana Mažuranića, i bezbroj drugih, koji su ostavili najljepše zapise o Crnoj Gori i Crnogorcima kroz istotriju i to je ono na što treba da se ugledamo i čime treba da se ponosimo.
Mrlje na sijetloj prošlosti: Ali, pošto nema perfektnosti i idealnosti, postoji u našoj istoriji i onoga što ne trebamo predstavljati onakvim kako realno nije bilo. Postoji događaja i konkretnih djela koji se ne mogu označati ni kao čojski, ni kao junački.
Navešću slučajeve nečojstva i nevaljalstva: postupak nasilnog pokrstavanja Muslimana 1913. godine na sjeveru Crne Gore i monstruozni zločin nad Muslimanima u Vraneškoj dolini i Šahovicima 1924. godine. Bilo je i brojnih drugih u istoriji Crne Gore, staroj i novijoj, mada je nečojstva i nejunaštva u istoriji ne samo ovih prostora, nego uopšteno u istoriji čovjecanstva bilo na pretek.
Bilo je mnoštvo primjera nečojstva i nevaljalstva u unutarcrnogorskim odnosima, naročito u ratnim obračunima tokom XX vijeka, čemu se uzrok može tražiti ne samo u jednoumlju ili ideolosko-politickoj isključivosti, robovanju raznim dogmama i predrasudama, od strane njegovih protagonista, vec i u bremenu onog dijela retrogradnog i dekadentnog našeg sveukupnog nasljeđa, tradicije i uopste istorije, koju je velikim dijelom determinisala uglavnom suprematija kulta ličnosti harizmatskih vođa, apsolutizam, autokratija, volja za moć i prestiž, bezgranična vlastoljubivost, profiterstvo, poltronstvo, odsustvo ili slaba demokratska svijest i nedostatak institucija, nepostovanja zakona itd. Tako da nije utemeljeno činjenicki, deifikovati ili sakralizovati nase čojstvo i junaštvo, iako ga ne treba ni minimizirati, već ga situirati u realan društveni i istorijski kontekst.
Primjer Krsta Zrnovog: Evo jedan, konkretan egzempar i dokaz crnogorskog čojstva i junaštva, u prvoj polovini XX vijeka pokazanog viteštva i humanosti, u vrijeme, kad su okolnosti bile takve da je ono moglo zatajiti, a doživjelo je svoj trijumf i potvrdu toga koliko je Krsto Zrnov Popović bio čojski junak ili junački vitez, u trenucima, kad mu je to bilo najteže biti.
Komandant ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov Popović je u Rimu 8. juna 1920. godine, u jednoj izjavi opisao zločine srpske vojske i njenih janjičara u Cucima, navodeći i to da su njemu jula 1919. godine »spalili kuću, ženu su mu tukli da kaže đe joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će da ga zakolju. Dijete je sa đecom bilo pošlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa šestoto đece krila se po Boki Kotorskoj i po šumama«.
Zločini »bratskog« okupatora: Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa, komandir Petar Lekić iz Seoca (Crmnica), u izvještaju o stanju u Crnoj Gori, kojeg je iz San Đovani di Medua 10. februara 1920. g. uputio crnogorskom ministru u emigraciji Milu Vujoviću, navodi da su srpske okupacione vlasti »u Bjelice zapalili 28 kuća; u Komane zapaljene su 4 kuće, u Zagarač 5 kuća, u Cuce kuća komandira Krsta Popovića i još mnogih drugih; u Velestovo 4 kuće, Marka Turčinovića i još mnoge druge, u okolini Čeva i drugih mjesta kroz Katunsku nahiju«, te da vojnim snagama, koje vrše terorisanje, ugnjetavanje i zločine protiv naroda upravlja srpski pukovnik Stojan Popović.
Potporučnik crnogorski Jakov Marković je, u jednoj izjavi o zločinima srpskih okupacionih vlasti u Cucima, za čiju su istinitost jemčili kao svjedoci portporučnik Nikola Perišić i vodnik Savo Jabučanin, naveo: »Prvi slučaj: Kad je vojska došla u Cuce 10. VII 1919. godine pod komandom srbijanskog načelnika Blaža Begovića, sa kojom je činio pljačke, popalila je kuće Stevanu Markoviću, Mitru Perišiću, Dreka Popovića, Sava Vuletića, Komandira Krsta Popovića. Ovom naajzadnjem tražila je familiju da pokolje. U isto vrijeme oni doznadu da im prijeti opasnost i pobjegnu u šumu”.
Knjiga »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, sadrži i ovo: »U julu 1919. Srbijanci su isprebijali batinama ženu jednog od podnosioca ovog raporta, majora Krsta Popovića iz Cuca ( oblast Cetinje) samo s toga što nije htjela reći đe je sklonila šestoro đece, od kojih je najstarijemu 11 godina. Ona je zbog teroriziranja, a pošto joj je bila kuća zapaljena, pobjegla sa đetetom od 4 mjeseca u Kotor, gdje se nalazila pored srbijanske posade još i i talijanska i francuska. Ostalu djecu uzeli su dobri ljudi- seljaci, te ih držali prikrivenu kao svoju« .
Crnogorski junački odgovor: Oružana borba crnogorskih patriota "Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore" logično kao svoju konsekvencu podrazumijevala je i prolijevanje krvi, vlastite i neprijateljske, ali etički horizonti i svjetonazori Krsta Popovića, njegov senzibilitet za humanost i praštanje, učinili su više nego kodifikovane i običajne norme ratnog prava, kojih je on volio da se pridržava, da se, stameno i uporno, sve dok je to bilo moguće, čuva njenog nepotrebnog i suvišnog prolivanja.
Postoji sačuvana u narodnoj memoriji ali i u istorijskim spisima priča da je Krsto Zrnov Popović mirno, sa obližnjeg Prisoja, uzvišenja, gledao kako mu gori kuća u Jami Vojvodini u Lipi u Cucima. Kada su okupacione trupe i bjelaške snage zapalile kuću Krsta Popovića i njegovog brata od strica Đura Drekova (Filipova) Popovića, on nije dozvolio da žeđ za kaznom ili osvetom prevlada i da egzekutori tog čina budu pobijeni. Tada je Krsto Popović svojim borcima rekao: "Nećemo pobiti ove izrode zbog dva maca slame i dvije grede. Mrtve glave ne oživje, a kuću možeš vazda pokrit i štetu namirit. Ovi jadovi nijesu krivi, već oni koji ih šilju da pale i ubijaju. Ovo su napućikani psi. U to ćete se uvjeriti kad dolje siđemo".
Kada je Krsto Popović s vojskom sašao do kuće koja mu je zapaljena, palikuće su munjevitom brzonim pobjegle. Potom Krsto Popović svojim vojnicima saopšti sljedeće: “Ko zlo čini-zlo dočeka. Čuvajte se od zla u sebi i tako ćete spasiti dušu. Možemo se mrzjeti, ali naše ljudsko dostojanstvo moramo čuvati. Nije čovjek junak koji ubije goreg od sebe, nego je junak ako ubije sebi ravna”.
I zaista, “na muci se poznaju junaci”, veli Njegoš, ali isto tako čovjek ostaje čovjek sa svim svojstvima humaniste herojskog viteškog profila u najvećem izazovu i iskušenju, onda kad mu je najteže. Krsto Zrnov Popović dokazao je, u antičkom stilu, odan etosu, moralu crnogorske golgotske heroide, što znači biti čovjek i junak ruku pod ruku- tijelom, srcem, dušom, uvjerenjima, sviješću, djelanjem.
