Okašnjela spoznaja o identitetu: Od svih balkanskih država Crna Gora ima najdužu državnu tradiciju, ali je najkasnije dobila univerzitet, akademiju nauka i umjetnosti, dnevne novine, televiziju i nacionalnu maticu kao svojevrsni kulturni pokret. Ova činjenica presudno će uticati na okašnjeli dovršetak konstituisanja moderne nacionalne svijesti u nas. Naime, kasno stvaranje univerziteta i akademije uzrokovali su da upravo ove dvije ključne obrazovne, kulturne i naučne institucije prilikom raspada bivše Jugoslavije budu glavni nosioci ideja mračnjaštva, nacionalizma, potiranja crnogorske samosvojnosti.
S druge strane, politički proces državnog osamostaljenja nije imao kontinitet, bio je stihijan i išao je ispred opšteg nacionalnog sazrijevanja Crne Gore. Ovo najzornije pokazuju činjenice da i trinaest godina otkad su političke snage koje su u okviru dvočlane federacije zastupale veću samostalnost Crne Gore postale vladajuće, i gotovo četiri godine od proglašavanja državne nezavisnosti, još nije u potrebnoj mjeri stvoren stabilni i održivi kulturni i nacionalni identitet. Prema anketama javnog mnjenja, Srpska pravoslavna crkva, koja je posljednji istorijski recidiv Podgoričke skupštine, odnosno državnog zatiranja Crne Gore, najpopularnija je institucija u zemlji, a između dva popisa stanovništva od 1991. do 2003. u ukupnom zbiru građana broj nacionalnih Crnogoraca se smanjio za 19 posto. Ovo je, naravno, najviše uzrokovao velikosrpski nacionalizam, koji je nekad javan i brutalan, nekad mimikrijski i sofisticiran.
Izgubljeno vrijeme: Ali, vrijeme je da se zapitamo, da bismo sjutra mogli dati prave odgovore na nametnute probleme: jesmo li mogli bolje iskoristiti povoljna politička kretanja u posljednjoj deceniji? Je li dio krivice zbog sadašnjeg nezavidnog stanja i statusa Crnogorske pravoslavne crkve, Dukljanske akademije, umjetničkih strukovna udruženja, kao i potpune nepripremljenosti i nesnalaženja u procesu jezičke reforme i kodifikacije - može adresirati i na protagoniste borbre za nacionalnu emancipaciju?
Ključni razlog neuspjeha reforme instiucija i reinterpretacije identiteta prevashodno je koncepcijske prirode. Nijesu, naime, pronađeni efikasni odgovori na staru erdeljanovićevsko-cvijićevsko-belićevsku školu koja je gotovo cijelo stoljeće bila ugrađena u sve pore našeg duhovnog, kulturnog, obrazovnog i političkog života. Toj veoma strukturiranoj i sveobuhvatnoj nacionalnoj ideologiji trebalo je suprostaviti takođe cjelovitu doktrinu, kreativno osmišljenu na osnovama autentičnih tradicijskih, sociopsiholoških, etnoloških, etičkih posebnosti, koju će s ponosom i osjećajem zajedništva prihvatiti većina crnogorskih građana.
Bahatost neznanja: Međutim, neuko je i bahato, ne obazirući se na kulturno- istorijske realnosti posljednjih 150 godina, promovisan izvjesni srednjevjekovni identitet - kojega nema u narodnom pamćenju, niti u djelima Petra I, Njegoša, Bogišića, Marka Miljanova, kralja Nikole - kao osnov za novu nacionalnu ideologiju. (Ovakve mitotvoračke tlapnje više su doprinijele da skoro trećina Crnogoraca nominalno promijeni nacionalnost nego sama velikosrpska propaganda). Osmišljena i održiva nacionalna strategija nije dugoročno moguća bez referentnih i kadrovski strukturiranih ustanova, koje su sposobne stvoriti djelotvoran obrazovno- kulturni sistem. O tome kakva je bila uloga najvažnijih državnih institucija dovoljna je i površna analiza u nekoliko rečenica.
Filozofski fakultet u Nikšiću od samog zametka AB revolucije bio je glavni bastion klerikalizma i anicrnogorstva. U posljednjih deset godina, od tri najvažnija odsjeka na tom fakultetu- književnosti, filozofije i istorije - samo je program studija istorije, zahvaljujući Šerbu Rastoderu i Živku Andrijaševiću, to treba javno istaknuti, temeljito modernizovan. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, zbog promjene političkih okolnosti, više nije javni zagovornik velikosrpskih koncepcija. Međutim, odnos ove reprezentativne institucije sa milionskim budžetom prema najvažnijim aktuelnim identitetskim pitanjima je nemušt, pitijski.
Flora i fauna: Zato ćete na tribinama CANU čuti da se nadugo i naširoko razglaba o vodostaju rijeka, flori i fauni, rijetkim pticama, kompetetivnosti, itd, ali, kao od crnokruga bježe od svake rasprave o ključnim identitetskim pitanjima. Stoga se budno pazi da se ne bi u Akademiju primio neko iz humanističkih oblasti, na primjer, neki pisac ili istoričar, koji bi mogao staviti na dnevni red probleme, zbog kojih se, po definiciji, i osnivaju akademije. Zaista je frapantna činjenica da su svi značajni crnogorski pisci, osim jednog, koji će uskoro ući u desetu deceniju života, izvan te akademije.(Da je nekim slučajem Gabrijel Garsija Markes nacionalno Crnogorac onoliko koliko je Kolumbijac teško da bi prošao i prvi krug izbora u CANU).
Naravno, opšte stanje u duhovno-kulturnoj sferi bi bilo drugačije, da je vlast - koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost - bolje shvatila važnost ovih pitanja za dugoročnu stabilnost Crne Gore. Neki naši državnici su razumjeli, kao što je to bio slučaj i sa njihovim titoističkim prijethodnicima, da je promjenom državnog statusa stavljena tačka na pitanje opstojnosti crnogorske nacije. Upravo su ovakve zablude crnogorskih komunista dovele našu državu u gubitnički i ponižavajući položaj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Luksuz izgubljenog vremena: Bio bi zaista preveliki luksuz da se opet nešto slično dogodi poslije samo dvije, ili dvije i po decenije, i da se prvom promjenom vladajuće većine u našoj zemlji vaspostavi kulturni model neke nove Republike Srpske. Dakle, umjesto da se poslije pobjede na referendumu iskoristila postojeća euforija, da se u okviru Vlade organizovao poseban sektor koji će koordinirati kulturu, prosvjetu i nauku, tako što će pored resornih ministarstava na strateškim projektima djelatno uključiti najsposobnije crnogorske stručnjake i intelektualce, danas smo svjedoci jedne posvemašnje improvizacije i voluntarizma .
U domenu prosvjete i nauke čak se i ne diskutuje o tome koliko smo daleko stvaranja nacionalne enciklopedije, istorije književnosti, istorije umjetnosti, bez kojih je nemoguće zamisliti ijednu modernu naciju. Nominalno je kodifikovan crnogorski jezik, ali još nijesu publikovani pravopis i gramatika niti je u naznaci da će biti formiran Institut za jezik i književnost. S druge strane, u ovoj opštoj nemaštini, od novca poreskih obveznika izdvaja se milionska svota za nekakve futurističke galimatijase CANU o kompetetivnosti Crne Gore u 21. stoljeću. Rimljani bi kazali: Qui potest capere, capiat (Ko može shvatiti, neka shvati).
Sopstvene greške: No, uzaludno je nabrajanje uzroka neizgrađenosti crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta, ako se ne ponude ideje o tome na koji način treba prevazići nagomilane probleme. Glavni uslov da se u tom pogledu nešto bitno promijeni je da uočimo sopstvene pogreške, prije svega organizacijske i koncepcijske naravi. Uz to, važno je napomenuti da smo izgubili nekoliko dragocjenih godina, i da danas ova pitanja postavljamo u nepovoljnijem ekonomskom, političkom i duhovnom ambijentu nego što je to bilo juče.
Naime, može se čuti i od nekih ljudi koji su bili važan dio pokreta za nezavisnost, da je u sadašnjim prilikama pitanje identiteta sekundarno, odnosno da s ovim pitanjem vlast manipulaše da bi skrenula pažnju s ozbiljnih političkih, ekonomskih i socijalnih problema. Ovakva mišljenja su nerazborita i kratkovida, jer su identitetska pitanja predpolitička, to jest , male i osporavane nacije moraju brižno i uporno graditi i čuvati svoju samobitnost, bez obzira na to jesu li aktuelne političke elite prosvećene i demokratske ili nesposobne i autoritarne; je li ekonomija prosperitetna ili je u recesiji.
Potraga za strategijom: Iluzorno je tvrditi da će se tradicionalno najuticajniji centri srpskog hegemonizma, kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti i Srpska pravoslavna crkva, koji u velikoj mjeri utiču na javno mnjenje i političke aktere u Beogradu, odreći pretenzija prema Crnoj Gori. Stoga je ključno pitanje, je li naša politička elita izvukla potrebne pouke i da li posjedujemo kreativne potencijale da stvorimo održivu i sveobuhvatnu nacionalnu strategiju u duhovnoj i kulturno-obrazovnoj sferi.
Ukoliko odgovori ne budu ozbiljni i kompetentni, ukoliko se nastave dosadašnje improvizacije, ne treba biti previše lucidan pa predvidjeti da će se prilikom prve promjene odnosa snaga na ovdašnjoj političkoj sceni opet instalirati vladajući kulturni model iz devedesetih godina, koji više neće biti onako retorički agresivan, ali će za crnogorsku nacionalnu opstojnost biti dalekosežno pogubniji. Kulturni hegemonizam uvijek prethodi političkoj dominaciji: bez te pripreme svaka politička dominacija je osuđena na poraz - i poniženje.
