Štedimlijini ogledi o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi veoma su interesantni, kako sa publicističkog, tako i sa istorijskog i političkog aspekta. Ovdašnja javnost i naučni krugovi vrlo rijetko je do njih doprirala, pozivala se na njih i uzimala ih u obzir. Štedimlijini pogledi na prirodu i ulogu Crnogorske pravoslavne crkve, u našem dosadašnjem znanstvenom i publicističkom miljeu bili su prekriveni velom misterije i dominantno iz razloga ideološke i političke prirode bili tabuizirani.
Ogledi o crnogorskoj naciji: Savić Marković Štedimlija objavio je 1937. godine knjigu pod naslovom »Osnovi crnogorskog nacionalizma«, u kojoj, pored ostalog, daje osvrt na istorijsku državnu, društvenu i duhovnu ulogu Crnogorske pravoslavne crkve. Pomenuta Štedimlijina knjiga doživjela je u Splitu 1991. godine svoje drugo izdanje.
U navedenoj knjizi Savić Marković Štedimilja navodi da je procesu ujedinjavanja crnogroskih plemena u okviru jedinstevene crnogorske države u XVIII i XIX stoljeću snažan pečat dala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Štedmilija u navedenoj knjizi postavlja nekoliko pitanja i sam daje na njih odgovore:
»Ko da sjedini i izmiri plemena? Ko da ih okupi na jedno i da koncentriše njihov otpor Turcima, kad ona ne priznaju nikoga i ne pokoravaju se nikome? - Ipak, ona su priznavala nad sobom jednog poglavara, bila mu »odana i poslušna«, poštovala ga i cijenila, ali on nad njima nije imalo nikakve svjetovne vlasti, niti je mogao da ih ma na šta prisili. Ko je to bio? -Bila je to crkva! Crnogorska narodna crkva. Crkva i crkveni poglavar bili su poštovani od svih Crnogoraca bez razlike kojem su plemenu pripadali. Ali, kakva je to crkva bila? Je li imala sličnosti sa onom srednjevjekovnom srpskom crkvom? Koja je njena uloga u Crnoj Gori bila? Kakve metode? Kakva vlast?« ( n.d. str. 63-64) - problematizuje Štedimlija.
Pokušavajući da odgonetne pitanje kakvog su profila Crnogorci, Štedimlija ističe da je moto njihovog etičkog i herojskog duha sadržan u maksimi »za krst, časni i slobodu zlatnu«. Štedimlija navodi da je crnogorski slobodarski duh davao snažan otpor kako nemanjićkoj državi Dušana Silnog tako i Turskoj Imperiji.
Religiozna osnova Crnogoraca: Razloge zbog kojih su dominanto Crnogorci ostali hrišćani, pružajući otpor islamizaciji ili poturčavanju Štedimlija vidi, i sam to obrazlaže:
- U njihovom formiranom pogledu na svijet i u samoj psihi njihovoj, koja se formirala pod uticajem prilika, u kojima su živjeli, i koja je u svemu odraz tih prilika i ondašnjeg njihovog kulturnog nivoa. Prije svega, oni nikad nijesu uspjeli biti hrišćani u onom smislu, kako crkva, bilo istočna bilo zapadna, izučava hrišćanstvo. Kao i svi ostali zakoni, tako su i zakoni Hristovog učenja bili kod njih nepisani i spojeni sa nizom njihovih običajnih i pravnih pojmova, a radi toga sasvim različiti i daleko odmakli od službenog uticaja učenja crkve. Oni su hrišćanstvo, koje je bilo jedan od rekvizita njihovog pogleda na svijet, prilagodili svojim prilikama, udesili ga za sebe i svoje potrebe, dodali mu ono što im je konveniralo, a reducirali iz njega ono što je smetalo. Napravili su oni tako jedno novo jevanđelje, koje je zadržalo samo naslov nepromijenjen. Oni nijesu primili ono hrišćanstvo, koje su srednjevjekovni srpski vladari i velikaši iz državnih razloga silom nametnuli narodu preko svog sveštenstva, niti je ono među njima moglo da vrši onaj zadatak, koji je vršilo kod Srba u vrijeme prije dolaska Turaka na Balkan, smatra Štedimlija.
On ističe da je karakteristika crnogorske religioznosti narodna vjera »koju su sami izgrađivali, sami usavršavali i koja je u svemu odgovarala njihovim potrebama i mentalitetu« ( n.d. str.65).
Crnogorci, po Štedimlijinoj analizi i percepciji, »braneći svoju vjeru, nijesu branili samo slobodu vjeroispovijesti, slobodu mišljenja i vjerovanja, nego su branili svoju stvarnu slobodu«. Štedimlija ističe da je Crnogorska pravoslavna crkva bila dominantni faktor ujedinjavanja crnogorskih plemena, pa dodaje: »Na čelu Crnogorske crkve stajale su vladike«, ističući da je njihova uloga u vršenju vjerskih rituala i obreda bila »služba narodu«. Istorijsku činjenicu postojanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve eksplicite navodi i elaborira Štedinmlija.
U tom smislu on je kategoričan: »Crnogorska hrišćanska crkva bila je samostalna. Ona je najviše zaslužna za stvaranje crnogorske države. Ali ta crkva nije bila ne samo pravoslava, nego ni hrišćanska u potpunosti. Ona je propovijedala crnogorsku religiju, religiju heroizma, bila je za otpor, u čemu se razlikuje od hrišćanstva« (n. d. str. 107).
Popdrška gradnji Mauzoleja na Lovćenu: Dakle, po Štedimliji, Crnogorska crkva je bila narodna i nacionalna institucija crnogorskog naroda, koja je odigrala presudnu ulogu u istorijkom utemeljenju crnogorske države. Crnogorska religioznost počivala je, po Štedimliji, na crnogoroslavlju i slobodoslavlju, što će reći, na herojskoj borbi za odbranu crnogorske narodne i nacionalne slobode i afirmaciji nezavisnosti i suvereniteta države Crne Gore.
Savić Marković Štedimlija u jednom pismu kojeg je 10. maja 1941. godine uputio Ministarstvu vanjih djela ustaške NDH, između ostalog, navodi da Crnogorci jesu, »pripadnici pravoslavne crkve, koja je u Crnoj Gori uvijek bila samostalna i nije priznavala Srpsku patrijaršiju«.
Savić Marković Štedimlija je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX vijeka bio veoma aktivan u akciji uklanjanja sa Lovćena - ne Njegoševe kapele kako je pogrešo i iz polituičkih razloga krste - nego Kapele Aleksandra Karađorđevića. Zalagao se izričito i promptno za podizanje Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu po projektu Ivana Meštrovića.
Savić Marković Štedimlija je u zagrebačkom »Vjesniku« od 26. maja 1970. godine napisao jedan članak, u kojemu veli i ovo:
- Kampanja protiv podizanja tog Spomenika u samoj zemlji malaksala je i gotovo obustavljana, ali je prenesena i intezivirana u inozemstvu. Ta kampanja počela je kao podrška izvjesnim krugovima u domovini i u početku se ograničavala na štampu-četničko-ljotićevsku-emigrantsku, pa zahvatila je i neke strane listove zavedene četničkom propagandom, navodi Štemlija i objašnjava kako je Crna Gora bila, između dva rata, obespravljena i kako je sagrađena nova kapela na Lovćenu.
- Poslije prvog svjetskog rata, po volji kralja Aleksandra Karađorđevića, Crnogorci su bili podvrgnuti strahovitom teroru, mučenju i progonima, a njihova domovina razaranju i paljenju. Njihov otpor velikosrpskoj monarhističkoj diktaturi nije bio slomljen sve do 1925. godine. Ukinuta je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, čitava je zemlja bila rasparčana, tisuće seljačkih domova je ostalo u ruševinama, šume su se ispunile odmetnicima, borbe su se vodile na sve strane, a zatvori su bili prepuni osuđenika. Konačno se kralj Aleksandar odlučio da drugim metodom učini kraj tome, pa je 1925. godine naredio da se za sitan novac sagradi nova kapela za Njegošev grob na Lovćenu, da se Njegoševe kosti sa Cetinja prenesu u novu grobnicu i da se amnestiraju oni Crnogorci za koje je bilo nade da će podržavati Aleksandrovu strahovladu. Kralj i njegova vlada došli su u Crnu Goru da prisustvuju prijenosu Njegoševih kostiju na Lovćen, a dr Nikolaj Velimirović u ime Srpske pravoslavne crkve i dinastije izgovorio je hvalu i priznanje Njegošu te blagoslovio zadužbinu svojega monarha na lovćenskom vrhu. Mislio je Aleksandar da će time udobrovoljiti Crnogorce i skloniti ih da obustave otpor njegovu režimu i sistemu vladavine, ali se prevario, ocjenjuje Štedimlija i ocjenjuje zbog čega bi valjalo ukloniti kapelu.
- Naučeni da s ponosom upiru svoje poglede na lovćenski vrh, Crnogorci su sada na njemu vidjeli spomenik koji ih je stalno podsjećao na najcrnje doba njihove duge povijesti, na vladavinu kralja Aleksandra, pa su sa stidom obarali poglede i izbjegavali da svog najvećeg sina gledaju kroz koprenu spomenika, što im ga podiže kralj Aleksandar. Iz dana u dan sve im je više navirala krv na oči gledajući tu »zadužbinu«, u kojoj su bile sahranjene Njegoševe kosti. Zato su radosno pozdravili odluku da se ta »zadužbina« ukloni i da se na njezinu mjestu podigne dostojan spomenik Njegošu. Svi oni kojima je Aleksadrova kapela na Lovćenu draža od Njegoša i njegove tradicije, koji žele sačuvati trajnu uspomenu na kralja, provocirati slobodoljubive Crnogorce koji drže do svoje junačke tradicije i nacionalne kulture-svi su ti tobože ustali u odbranu »posvećene kapele«, a zapravo u obranu uspomene na kralja Aleksandra. Njima nije stalo do uspomene na velikog crnogorskog pjesnika i vladara, nego do uspomene na kralja Aleksandra i na njegovu dinastiju, zaključuje pored ostalog, Savić Marković Štedimlija u članku koji je sedamdesetih se pojavio u štampi.
