Budućnost crnogorskog vinarstva ne treba posmatrati samo kroz izvoz flaše vina, već i kroz izvoz doživljaja Crne Gore kao vinske zemlje
Crna Gora možda učestvuje sa samo 0,04% u globalnoj proizvodnji vina, ali, ta mala količina može biti prednost kada govorimo o autentičnosti i premium pozicioniranju. Prisustvo na prestižnim vinskim mapama, poput Muzeja vina u Bordou, pokazuje da zemlja s bogatim vinogradarskim naslijeđem može izgraditi prepoznatljiv identitet bez konkurencije sa velikim proizvođačima. Tržište sve više vrednuje priču o porijeklu, autentičnost, ograničene serije i specifičan terroir, ističe za Glasnik doc. dr Sanja Radonjić, enološkinja, naglašavajući da strategija razvoja crnogorskog vinarstva počiva na kvalitetu, autohtonim sortama i povezivanju vina s iskustvom destinacije.
Koliko je važno da jedna mala vinska zemlja bude vidljiva na takvim referentnim mjestima i šta to konkretno znači za reputaciju crnogorskih vina?
S. Radonjić: Pozicioniranje Crne Gore na vinskoj mapi Muzeja vina u Bordou ima višestruk značaj. Crna Gora na taj način dodatno ističe svoju reputaciju ne samo kao zemlja sa vinogradarsko-vinskom tradicijom, već i kao autentična vinska destinacija koju je važno da međunarodna šira javnost prepozna.
Imajući u vidu da se na takvim mjestima oblikuje percepcija ljubitelja vina, turista i profesionalaca, važno je biti prisutan upravo tamo gdje se ta percepcija stvara i gdje se posjetioci upoznaju sa različitim vinskim regionima svijeta. Na taj način Crna Gora dobija priliku da predstavi svoje specifičnosti, terroir i autohtone sorte.
Takođe je važno da se Crna Gora ne posmatra kao periferna vinska zona, već kao prepoznatljiva vinska destinacija koja ima sopstveni identitet i bogatstvo u smislu terroira i raznolikosti autohtonih sorti.
Doc. dr Sanja Radonjić, enološkinja
Podatak da Crna Gora učestvuje sa 0,04 odsto u globalnoj proizvodnji vina može djelovati skromno, ali da li upravo ta „mala količina“ može biti prednost kada govorimo o autentičnosti i premium pozicioniranju?
S. Radonjić: Količina jeste važna u određenom smislu, kada je u pitanju zadovoljenje potreba tržišta, ali u savremenom vinskom svijetu ona sama po sebi više nije presudan faktor uspjeha. Naprotiv, tržište, naročito među turistima i ljubiteljima vina, sve više vrijednuje priču o porijeklu, autentičnost, ograničene serije, specifičan terroir, kao i autohtone sorte i jasnu vezu vina sa mjestom nastanka. U tom smislu, mala proizvodnja može biti prednost ukoliko je pravilno interpretirana i tržišno pozicionirana.
Crna Gora ne može i ne treba da se takmiči sa velikim vinskim silama po obimu proizvodnje. Naša konkurentska prednost prije svega počiva na autohtonim sortama, specifičnom mediteransko-kontinentalnom spoju klime, izuzetno sunčanim lokalitetima i snažnoj povezanosti vina sa identitetom prostora. Kada imate relativno malu proizvodnju, a uz to i autentične sorte koje se ne mogu naći svuda u svijetu, stvara se dobra osnova za premium i ultra-premium pozicioniranje. Zbog toga smatram da skromni udio u globalnoj proizvodnji ne treba posmatrati kao ograničenje, već kao polaznu tačku za strategiju koja se zasniva na jedinstvenosti porijekla, kvalitetu i autentičnosti vina.
Često se ističe da Crna Gora mora povećati površine pod vinogradima – sa sadašnjih oko 3.000 hektara na najmanje 5.000 ili 6.000. Koliko je taj iskorak realan u narednih pet do deset godina i koji model razvoja smatrate najefikasnijim?
S. Radonjić: Iskreno moram priznati da nisam sigurna koliko je taj cilj realan, smatram da povećanje površina pod vinogradima sa oko 3.000 na 5.000 ili 6.000 hektara u periodu od pet do deset godina jeste ambiciozno, međutim imajući u vidu izazove sa kojima se bori vinogradarstvo i vinarstvo ne samo kod nas već i u svijetu postavlja se pitanje koliko je to dostižno. Za postizanje tog cilja neophodna je dobro osmišljena razvojna politika, jasni investicioni podsticaji, i postojanje strateškog konsenzusa da je vinogradarstvo jedna od razvojnih šansi crnogorske poljoprivrede i ruralne ekonomije.
Takođe, smatram da rast površina ne smije biti sam sebi svrha. Suština nije samo u tome da zasadimo više hektara, već da razvijamo vinograde koji su tržišno održivi, agroekološki prilagođeni i tehnološki savremeni. Zbog svega toga jako je bitno imati stručne ljude koji se edukuju, prate trendove i inovacije iz razloga što potencijalni budući zasadi moraju biti planirani u skladu sa klimatskim promjenama, dostupnošću vode, izborom podloga i sorti, kao i potrebom za mehanizacijom i smanjenjem zavisnosti od sezonske radne snage..
Istovremeno, treba imati u vidu da je Crna Gora turistička zemlja, pa domaće tržište vina nije malo, naročito tokom turističke sezone. U tom smislu, povećanje vinogradarskih površina moglo bi doprinijeti da u većoj mjeri zadovoljimo potražnju domaćeg tržišta i da crnogorsko vino bude još prisutnije u hotelima, restoranima i turističkoj ponudi. Paralelno s tim, veoma je važno je razvijati i vinsku kulturu, kako bi domaća vina postala prirodan izbor i za turiste i za domaće potrošače.
Svako širenje mora biti vođeno kvalitetom, ekonomskom logikom i jasnom vizijom.
Autohtone sorte poput Vranca, Kratošije, Krstača i Žižka prepoznate su kao snažan element identiteta. Kako ih, po Vašem mišljenju, treba dalje standardizovati i brendirati da bi postale istinska tržišna vrijednost, a ne samo dio tradicije?
S. Radonjić: Autohtone sorte su srce identiteta crnogorskog vinarstva i upravo na njima treba graditi njegovu dugoročnu prepoznatljivost. Međutim, da bi one postale tržišna vrijednost, potrebno je da se paralelno odvijaju procesi naučne valorizacije, proizvodne standardizacije i savremenog tržišnog brendiranja.
Kada govorimo o standardizaciji, to podrazumijeva ozbiljan rad na selekciji sadnog materijala, definisanju najboljih klonova i lokaliteta, proučavanju njihovog ponašanja u različitim agroekološkim uslovima, kao i jasnijem profilisanju stilova vina koje te sorte daju. Drugim riječima, autohtona sorta mora biti prevedena na jezik tržišta: mora se znati šta potrošač od nje može da očekuje, koji je njen senzorni identitet, kako se pozicionira u odnosu na međunarodne sorte.
U tom procesu veliku ulogu imaju i savremena naučna istraživanja, posebno genetička identifikacija i karakterizacija autohtonih sorti. Takva istraživanja doprinose boljem razumijevanju njihovog porijekla i očuvanju sortnog bogatstva, uključujući i manje poznate sorte poput Čubrice, koje predstavljaju dio vrijednog genetskog nasljeđa crnogorskog vinogradarstva.
Brendiranje je drugi, jednako važan korak. Vranac, na primjer, je vodeći ambasador crnogorskog vinarstva. Ali taj potencijal treba dodatno graditi kroz jedinstveniju komunikaciju, profesionalnije međunarodno predstavljanje, povezivanje sa terroir pričom i snažnije učešće u stručnim ocjenjivanjima, vinskim mapama i relevantnim publikacijama. Isto važi i za Kratošiju, Krstač i Žižak, koje treba predstavljati ne samo kao „naše stare sorte“, već kao originalne i tržišno uzbudljive vinske identitete.
Dakle, tradicija jeste polazište, ali tržišna vrijednost nastaje tek kada tradiciju podrže nauka, tehnologija, konzistentan kvalitet i pametno ispričana priča. Tek tada autohtona sorta postaje brend, a ne samo istorijsko nasljeđe.
Koliko je važna sinergija nauke, velikih sistema poput Plantaža i malih vinara u kreiranju strategije razvoja vinogradarstva? Da li u praksi već vidite pomake u tom pravcu?
S. Radonjić: Savremeno vinogradarstvo i vinarstvo ne mogu se razvijati ako se posmatraju fragmentisano. Nauka daje znanje i metodologiju; veliki sistemi obezbjeđuju obim, infrastrukturu, tehnološki razvoj i institucionalnu stabilnost; mali vinari donose raznolikost i lokalni karakter i često hrabrost da eksperimentišu sa novim stilovima. Tek kada se ta tri segmenta povežu, dobija se sektor koji ima kapacitet da raste i da odgovori na savremene izazove.
U praksi već vidimo određene pomake, i oni su važni. Sve je više razumijevanja da bez zajedničkog nastupa nema dovoljno snažne nacionalne vinske slike. Takođe, sve je više otvorenosti prema istraživanju autohtonih sorti, unapređenju tehnologije proizvodnje, edukaciji kadrova i povezivanju sa međunarodnim projektima i institucijama. Ovakvi procesi nijesu uvijek brzi, ali su ohrabrujući.
Posebno je važno da se izgradi kultura saradnje, a ne paralelnog djelovanja. Crnogorskom vinarstvu nije potreban odnos u kojem veliki i mali sistemi djeluju jedni pored drugih, već model u kojem se međusobno dopunjuju. Veliki sistemi, poput Plantaža, mogu imati važnu razvojnu i reprezentativnu ulogu za cijeli sektor, dok mali vinari dodatno jačaju raznovrsnost ponude, regionalne identitete i doživljaj autentičnosti. Nauka, s druge strane, treba da bude most između tradicije i budućnosti.
Vinarski sektor je, kako je rečeno, gotovo u potpunosti usklađen sa zahtjevima EU. Da li ta regulatorna spremnost daje Crnoj Gori konkurentsku prednost na evropskom tržištu, posebno u susret budućem članstvu?
S. Radonjić: Da, regulatorna spremnost jeste važna prednost, ali samo ako je ispratimo i proizvodnom, tržišnom i institucionalnom spremnošću. Usklađenost sa evropskim pravilima znači da crnogorski sektor razumije standarde koje savremeno tržište traži: od kvaliteta i bezbjednosti proizvoda, preko deklarisanja i sljedivosti, do zaštite geografskog porijekla i odgovornog poslovanja. To je veoma važna osnova za jače prisustvo na evropskom tržištu.
U susret budućem članstvu, ta pripremljenost može smanjiti tranzicione troškove i omogućiti lakše uključivanje u jedinstveno tržište. Drugim riječima, ako sektor već posluje u skladu sa evropskim pravilima, onda buduće članstvo ne dočekuje kao šok, već kao prostor za širenje. To je značajna prednost.
Ipak, treba biti realan: sama regulatorna usklađenost ne garantuje tržišni uspjeh. Evropsko tržište je izuzetno konkurentno. Da biste bili prisutni i održivi, morate imati kvalitet, kontinuitet, prepoznatljiv identitet, profesionalnu distribuciju i dobru komunikaciju sa tržištem. Zato bih rekla da je regulatorna spremnost nužan uslov, ali ne i dovoljan. Ona otvara vrata, ali uspjeh na tržištu zavisi od toga šta kroz ta vrata unosite: kakvo vino, kakvu priču, kakav kvalitet i kakvu reputaciju.
Globalni sektor vina suočava se sa klimatskim promjenama, nedostatkom radne snage i promjenama u navikama potrošača. Kako crnogorsko vinarstvo može te izazove pretvoriti u priliku – posebno kroz enoturizam i povezivanje vina sa gastronomijom i doživljajem destinacije?
S. Radonjić: Klimatske promjene, nedostatak radne snage i promjene u ponašanju potrošača jesu globalni izazovi, ali oni istovremeno tjeraju vinogradare i vinare da budu inovativniji i bliži savremenom potrošaču. Za Crnu Goru, koja nije velika količinski, to može biti podsticaj da gradi model razvoja zasnovan na doživljaju, autentičnosti i visokoj dodatoj vrijednosti.
Klimatske promjene zahtijevaju prilagođavanje u vinogradu: izbor odgovarajućih sorti i podloga, nove pristupe u gajenju vinove loze, racionalno korišćenje vode, implementaciju precizne poljoprivrede i konstantan monitoring zasada do momenta berbe. Nedostatak radne snage traži više mehanizacije, digitalizacije i pametnijeg organizovanja proizvodnje. Promjene u navikama potrošača, s druge strane, jasno pokazuju da se vino danas sve manje kupuje samo kao proizvod, a sve više kao iskustvo.
Tu enoturizam postaje izuzetno važan. Crna Gora ima rijetku prednost da na malom prostoru objedinjuje vino, gastronomiju, pejzaže, kulturno nasljeđe i autentične lokalne priče. To znači da se vino može ponuditi ne samo kroz bocu, već kroz čitav doživljaj destinacije: posjetu vinogradima i podrumima, degustacije uparene sa lokalnom kuhinjom, priču o autohtonim sortama, povezivanje sa jezerom, morem, planinama i kulturnim tačkama. U tome leži veliki razvojni potencijal.
Budućnost crnogorskog vinarstva ne treba posmatrati samo kroz izvoz flaše vina, već i kroz izvoz doživljaja Crne Gore kao vinske zemlje. Kada turista doživi vino tamo gdje nastaje, uz autentičnu gastronomiju i ambijent, tada se ne gradi samo prodaja, već i lojalnost, reputacija i dugoročna vrijednost za cijeli sektor.
