Crna Gora se budi i liježe uz zvuke sirena i crnu hroniku. Ubistva usred bijela dana postaju svakodnevica, dok država nemoćno posmatra kako haos guta ulice. Vlast je paralizovana, zarobljena u foteljama i sopstvenim interesima, dok narod vrišti za pravdom – nečujan za one koji su se zakleli da će mu služiti.
Građani traže istinu, pravdu, bezbjednost, osnovne uslove za život – ali su za ovu vlast nevidljivi. Nevidljivi su kada traže plate za koje su pošteno radili, kada traže puteve, vodu, struju. Nevidljivi su za Milojka Spajića i njegovu svitu iz Karađorđeve.
Umjesto da saslušaju građane, oni pokušavaju da uguše njegov glas. Proteste žele da kriminalizuju i zakonski zabrane. U tom tonu predlažu i da se Kotor, biser naše baštine, briše sa UNESCO liste – kao da ne znaju koliko mnogi žele prestiž koji ta lista nosi.
Zavladala je iluzija – vlast pokušava da prikrije sopstvenu nesposobnost šminkanjem statistike. Premijer ne smije da smijeni ministre koji mjesecima ne rade ništa osim što se fotografišu. Vladavina forme nad suštinom – to je jedino dosljedno u ovoj vlasti.
Inflacija melje narod, cijene skaču, a ekonomija klizi ka ponoru. Kapitalnih projekata nema. Već pet godina nijedan novi projekat nije pokrenut – samo se svečano otvaraju tuđi radovi. Letimo iz Tirane jer smo avio-izolovani. Naš turizam se hvali “najboljom sezonom”, dok građani ironično zahvaljuju što „nema gužvi usred ljeta“ – jer turista nema.
Dok nam zvanično nude najveće plate u regionu, realnost nas šamara – cijene su norveške. Voće i čokolade postaju luksuz, gorivo trošimo da po osnovne stvari idemo preko granice.
U međuvremenu, država uzdiže ideologije koje negiraju Crnu Goru – njenu državnost, jezik, istoriju. Veličaju se ratni ideolozi, dok se nacionalni identitet gura pod tepih.
Dobitnik Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja Crne Gore, je književnik Bećir Vuković kojinegira crnogorsku naciju a podržava četnički pokret iz Drugog svjetskog rata.
Živimo u laži. Laži koju su pažljivo skrojili oni koji sebe nazivaju “oslobodiocima”.
Kazali su: „Crnu Goru neće niko odnijeti niđe.“ Tačno. Nije ni odnijeta, ali je kroz izdaju više puta nestajala. Naum je isti – samo je strategija sofisticiranija i opasnija nego ikad.
Vrijeme je isteklo. Potrebna nam je hitna prekompozicija vlasti ili vanredni izbori. Ako se ništa ne promijeni – kraj je tu. I biće bolan.
