Deveto izdanje Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici završeno je sinoć tribinom "Žene i romani - crnogorske spisateljice u romanesknom žanru". Na tribini su govorile: Nataša Nelević, Olja Knežević, Ervina Dabižinović i Jelena Knežević.
“Tokom posljednjih godina pojavio se određeni broj romana čje su autorke žene i to nam na neki način daje za pravo, moža čak i obavezuje da probamo da to možemonazvati crnogorskom romanesknom ženskom scenom”, kazala je Nataša Nelević.
Ujedno, postavila je pitanje o položaju spisateljica na polju književnih uticaja, hijerarhiji moći, ali i kakva je ženska romaneskna scena u Crnoj Gori, koliko su ti romani homogeni, heterogeni, i imaju li zajedničkih sadržilaca.
“Crna Gora je sasvim malo, ali živo literarno središte. Spisateljice ovdje kod nas, hajde da govorimo o našim savremenicama, ili o savremenoj književnosti, gotovo su nevidljive. Zašto je to tako, ne bih rekla da je zato što pišu o temama koje su nezanimljive, niti da je to jezički neadekvatno, ali je činjenica da to tako jeste”, kazala je Jelena Knežević.
Podsjeća da istraživanje EU iz 2019. potvrđuje da se objavljuju autori u čak 60 odsto produkcije, a autorki najviše 40, i što je manji izdavač, više je autorki.
“Isto tako, kritičari mahom pišu u uticajnim časopisima, ne kritičarke i oni pišu više o romanima autora”, istakla je Knežević.
Ervina Dabižinović podijelila je iskustvo svoje prijateljice, čiji je rukopis čitala, koja je ipak odustala od objavljivanja, jer njena porodica nije htjela da ona izađe iz anonimnosti.
“To je jedna slika, koja se tiče stvarnosti jednog sistema koji je pokazao koliko žensko iskustvo ili stvarnost koju živi žena je potpuno nevidljivo ili mora ostati u velovima ćutanja. Dakle, imamo osjećanje straha, da se postavlja pitanje kvaliteta, da li je to kvalitetno, da lizadovoljava standard, a opet, pitanje je ko postavlja standard. To je jedan razlog zašto nema žena. Takođe, tu je i pitanje publike, da bi se nešto čitalo, mora se formirati publika kao fenomen i pojam koji je jedna vrsta refleksije”, navela je Dabižinović.
Olja Knežević je kazala da se slušajući prethodnice pronašla u svemu i to doživjela kao neku vrstu psihoterapije.
“Svi moji procesi koje sam prošla od 2012. kada je objavljen moj prvi roman ‘Milena i druge društvene reforme’ od svih tih procesa najugodniji je onaj kad stvaramo, tu smo svoje, tu smo gospodarice svog svijeta, prostora, emocije, istine, koja je različita i kod svake žene. Postoji ta tendencija da kad neka žena izda neki roman, traži se da se sve žene prepoznaju u njoj, inače tu nešto fali, ona nije dobra”, rekla je Knežević.
