Crna Gora je možda i jedina članica NATO gdje je kontrolu nad parlamentom i Vladom preuzela proruska politika, čiji su egzekutori na terenu Srpska pravoslavna crkva i politike okupljene oko nje.
Crna Gora je stekla nezavisnost 2006, kada se većina građana na referendumu izjasnila za to. Otcjepljenje je sa olakšanjem prihvaćeno svugdje na Zapadu, jer su zemlje slobodnog i demokratskog svijeta odmah prihvatile rezultate referenduma i priznale Crnu Goru. Taj istorijski poduhvat obnove državnosti ne bi se mogao desiti bez podrške Bošnjaka i Albanaca, čiji su se nacionalni interesi poklopili sa interesima Crnogoraca, Evropske unije, Amerike i ostatka slobodnog i demokratskog svijeta.
Nezavisnost Crne Gore ujedno je značila i odmicanje ruskog uticaja od Jadranskog mora, što je sfera visoke politike i geostrateških pozicioniranja. Od tada je Crna Gora doživjela ekspanziju, nagli napredak prema članstvu u EU i NATO. Međutim, nakon što je zemlja primljena u NATO i bila još koji korak od Evropske unije, desio se nagli zaokret u politici i rusko-srpski uticaj je preuzeo vlast.
Od izuzetne je važnosti shvatiti ulogu Bošnjaka u obnovi nezavisnosti Crne Gore, pa i izgradnje njenih demokratskih institucija nakon toga.
Međutim, da su se ostvarili planovi određenih krugova iz Srbije, predvođenih tadašnjim muftijom Muamerom Zukorlićem, ta nezavisnost se nikada ne bi desila. Da napomenemo, Bošnjaci su sa nezavisnošću dobili svoj prostor u društvenom životu države, dobili pet-šest ministarstava, potpredsjednika Vlade i desetine i stotine drugih pozicija u državnom aparatu. Isto tako i Albanci.
Posljednjim izborima ta sloboda i dostojanstvo su im oduzeti. Naime, pred pripremu referenduma o nezavisnosti, djelovanje Zukorlića je u najmanju ruku bilo čudno.
Pod uticajem Beograda, a da možda nije ni svjestan toga, Zukorlić je proklamovao jedinstveni Sandžak i kako Bošnjaci Crne Gore ne treba da glasaju za otcjepljenje. To se u potpunosti podudaralo sa politikom Beograda, čija je promocija jedinstvenog Sandžaka značila isključivo odvraćanje Bošnjaka za podršku referendumu.
U slučaju da se zaustavila nezavisnost Crne Gore, priča o autonomiji i jedinstvenom Sandžaku bi ispuvala preko noći, jer do nje nikada ne bi ni došlo. Glavni cilj velikosrpske politike bio je samo održati kontrolu nad Crnom Gorom glasovima Bošnjaka. To je i Zukorlić priznao u emisiji, kada je sa osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljom gostovao kod Milomira Marića.
Između ostalog, slažući se sa Šešeljem, Zukorlić govori sljedeće: "Ja sam bio protiv, dakle, podjele Sandžaka kroz osamostaljenje Crne Gore, zato sam bio u nemilosti i danas sam u nemilosti crnogorskih vlasti koje to knjiže kao neku vrstu mog antidržavnog stava. Dakle, to je moj principijelni stav. Ja sam protiv toga da se uspostavljaju neprirodne granice, da prolaze kroz dvorišta, kroz kuće, da cijepaju tkivo porodice i tako dalje. No, to je činjenica, oni su dobili Bošnjake, a vratiću se na ovo Muslimani i Bošnjaci, dobili su Bošnjake plašeći ih nacionalističkom Srbijom, dakle daj spasite se, glasajte evo Srbija ovo, radi vam to Milošević, evo šta su vam radili ovdje ondje u Bosni i tako dalje".
Dalje u emisiji Zukorlić priznaje da tada nije imao strukturu da zaustavi bošnjačku podršku referendumu. Takva manipulacija svojim narodom za interese velike Srbije bila je providna i Bošnjaci Crne Gore su izabrali evropski put umjesto retrogradne rusko-srpske politike.
To ne znači da Bošnjaci nijesu za jedinstveni prostor Sandžaka, ali ne na taj način na koji ih je uspio Zukorlić ubijediti. Njegovo jedinstvo Sandžaka je značilo utopiju, jer je služilo velikosrpskoj politici. Danas svjedočimo šta znači vlast takve politike kada Bošnjaci za samo nekoliko mjeseci nove vlasti osjećaju strepnju, strah, dobijaju prijetnje i napadaju se njihovi vjerski i kulturni objekti.
Bošnjaci Crne Gore vrlo jednostavno i sa faktima mogu uporediti stanje od prije godinu dana i danas. I ne može im niko govoriti šta je bolje. To zna svaka naša majka, tetka, nana, dedo, kao i radnici, đaci i omladinci. Svima je jasno pod kojom presijom trenutno žive, sa neizvjesnošću i kako će izgledati sjutrašnjica ako se održe ovakva Vlada i njoj slične.
Nama treba jedinstveni evropski Sandžak, gdje će Srbija i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina, biti članice Evropske unije, između kojih ne postoje granice. U takvom evropskom okviru Sandžak je jedinstven, a Evropska unija finansijski i politički pomaže međuregionalnu saradnju, pa će tako Berane, Rožaje, Novi Pazar i Sjenica, kao i drugi naši gradovi i sela, biti u sastavu Evropske unije, gdje se putuje bez pasoša, gdje vlada jedna valuta i isti zakon.
U takvom ambijentu se podiže standard i vrijedi zaštita čovjeka kao građanina Evrope koji živi u sekularnoj državi, a ne državi gdje vjerske institucije otvoreno vladaju i postavljaju vlast. Svi znamo da su neupitne i neraskidive rodbinske, vjerske, kulturne i teritorijalne veze Sandžaka i one će biti samo ojačane ulaskom u EU. Zato se Crna Gora mora probuditi i vratiti na svoj evropski put kojim je išla od 2006. i sticanja nezavisnosti.
Nadam se da je za nekoliko mjeseci nove Vlade svima postalo jasno da se radi o prevari.
Samostalan evroatlantski put Crne Gore je pokazao svijetu kako se baštini suživot i poštuju demokratska načela. Vjerujem da će i neki članovi parlamenta koji su podržali novu Vladu shvatiti da je na sceni urušavanje državotvornosti i crnogorskog čojstva.
Izbor je jednostavan, evropski standard života ili vraćanje u srednji vijek. Crna Gora je uvijek znala izabrati pravi put.
(Autor je član Udruženja građana BiH porijeklom iz Crne Gore)
