Nedavno je Crnogorsko društvo nezavisnih književnika izdalo zbirku sabranih kulturološko-političkih eseja, rasprava i studija crnogorskog političkog mentaliteta uglednog crnogorskog publiciste, autora brojnih televizijskih emisija i književnog kritičara Rajka Cerovića, pod nazivom "Crnogorski stereotipi". Tekstovi su nastali između 2003. i 2008. godine, a objavljeni su u Monitoru, CKL-u i u Vijestima. Sakupljeni na jednom mjestu, tekstovi predstavljaju preciznu vivisekciju raznih političkih, istorijiskih i identitetskih paradoksa i stereotipa, koji su Crnu Goru kroz istoriju skupo koštali – od Kosovskog mita do inferiornog stava prema sopstvenoj istoriji i nasljeđu.
ANALITIKA: To da će srpski nacionalisti ostaviti Crnu Goru na miru „samo je debilna utopija“, napisali ste kratko nakon referenduma. Kako objašnjavate da entuzijazam srpskih nacionalista prema Crnoj Gori nije splasnuo?
CEROVIĆ: Da Srbija nikad neće ostaviti na miru Crnu Goru, nije teško zaključiti. Za tu konstataciju, kao očigledno sredstvo u nastavi, prosto je stopedesetogodišnje iskustvo srpsko-crnogorskih odnosa.
Srbija nije mogla podnijeti činjenicu da je Crna Gora suverena država, ni prije Berlinskog kongresa. A da je još i starija od Srbije, za beogradske institucije i javnost predstavljalo je „crvenu krpu“.
Da je Crna Gora ponovo suverena država, odnosno da će referendum maja 2006. godine, potvrditi takva očekivanja crnogorske inteligencije, koja je bila i nosilac suverenističkog projekta i mnogo prije, i često uprkos aktuelne crnogorske vlasti – u Srbiji je doživljeno kao šok.
Nije pomoglo ni to što „odlaskom“ Crne Gore i Srbija postaje suverena država. Srbija je tokom decenija toliko bila anestezirala Crnu Goru, da ova više nije bila u stanju da prepozna nikakav svoj interes ili subjektivitet. Mediji iz Srbije, univerziteti iz Srbije, posebno moćni tabloidi iz Srbije, institucije iz Srbije, od DB-a do akademija nauka, formirali su javno mnjenje u Crnoj Gori, da su nesrećni Crnogorci ispred svog parlamenta 1988. i 1989. pjevali: „Ne tražimo ništa novo/nego carstvo Dušanovo“. Od takozvane AB revolucije traje proces crnogorskog poniženja, ali i postepenog otrežnjavanja, bar dijela Crnogoraca. To je duga, dramatična, nelogična i traumatska priča.
ANALITIKA: A kako to da u četiri godine od referenduma, crnogorska vlast i intelektualci nijesu riješili ni jedno važno identitetsko pitanje?
CEROVIĆ: Prvo treba uzeti u obzir prirodu same aktuelne vlasti. Dobar dio ljudi, koji je onako uvjereno ginuo za Miloševićem, teško da je imao i minimum nacionalne samosvijesti i ponosa. Stanje se popravilo, ali kopernikanski obrt nije bio moguć. Pomenuću samo jedan primjer odnosa države i crkve.
Naš predsjednik kaže da priznaje crnogorsku naciju. Zamislite takvu izjavu od jednog predsjednika! A onda ustvrdi da ni vaseljenski patrijarh, ni ma koja druga navodna kanonska pravoslavna crkva ne priznaje crnogorsku.
Njemu nije jasno da je vaseljenski patrijarh, kao državljanin Turske, uz podršku samo nekoliko hiljada pravoslavnih vjernika u Istambulu i okolini „sirjak tužni bez iđe ikoga“, da ne smije pisnuti od najbrojnije, Ruske crkve. Čak i vaseljenski patrijarh pouzdano zna da su mu svojevremeno pola sveštenika bili agenti NKVD-a, što je teško promjenljivo i danas. Ruska crkva neće da prizna ni Ukrajinsku, ni Moldavsku, ni Bjelorusku, i ako se radi o posebnim državama. Isti velikodržavni problem ima SPC sa Crnogorskom i Makedonskom. Pitanje kanona je u prvom redu trgovina, ali znatno više politika. Daleko je to od svakog teološkog ili Božjeg pitanja.
Uzmimo da se naš predsjednik stvarno plaši kanona. Pa makedonsko rukovodstvo je, još kad je Makedonija bila u okviru FNRJ, bez ikakvih kanona, jednostavno reklo Srpskoj pravoslavnoj crkvi – napolje iz Makedonije. Makedonce ne brine da li njihovu crkvu priznaje danas najkompromitovanija crkva u svijetu, Beogradska patrijaršija. Tu lekciju Crna Gora nije naučila, a pitanje je da li će ikad.
Što se jezika tiče, on je i dosad bio crnogorski i ako nam takav naziv nije bio dozvoljen. Crnogorska jezička individualnost nesporna je za svakog pismenog čovjeka. Strašno je opasno ako jezik kodifikuju ljudi bez političkog sluha. To može proizvesti dalekosježne posljedice.
ANALITIKA: Citirali ste u jednom od svojih tekstova Radmila Marojevića koji je kazao da „je crnogorski jezik - jezik crnogorskih šuma“. Hoće li se reći da su oni koji govore „šumskim“ crnogorskim jezikom, – necivilizovani „divljaci“? Kakve opasnosti vire iz ovakvih teza koje izriču ljudi sa titulama i zvanjima?
CEROVIĆ: Crnogorsku naciju i državu, crnogorsku kulturnu individualnost, niko nikada nije negirao osim srpskog establišmenta i njegovih ovdašnjih sljedbenika. Danas vidimo gdje je Srbiju dovela njena nacionalistička politička i kulturna elita. Nikad ni jedan putopisac, istoričar, novinar ili hroničar istorijskih zbivanja nije rekao da su na Grahovcu ili Vučjem Dolu, Martinićima ili Krusima, pobjedu nad turskom vojskom izvojevali Srbi, ili Srbi iz Crne Gore, nego precizno - Crnogorci. Ono što sljeduje Marojevića i slične, u prvom redu je prezir. Istina, tako ne misli Crnogorska akademija nauka i umjetnosti koja, za naše pare, zove ovakve „naučne autoritete“ da nam drže lekcije. Da je crnogorski jezik „jezik crnogoričnih šuma“, kako je rekao Marojevič, formulacija je koja sadrži, osim vrhunskog prostakluka i logičku i svaku drugu glupost.
ANALITIKA: „Srazmjerno tome u kojoj će mjeri Crnogorci postepeno otkrivati brojne falsifikate SPC u Crnoj Gori, zavisiće njihov uspon ka sferama elementarne pismenosti“, napisali ste takođe u jednom od tekstova. Smjela i pomalo demorališuća konstatacija, znajući uticaj i snagu SPC u Crnoj Gori. Da li je baš tako?
CEROVIĆ: Crna Gora je još uvijek pritisnuta brojnim falsifikatima, mitovima, predrasudama, još uvijek grca u laži o sebi, sopstvenoj prošlosti i budućnosti. Narod sa najdužom državnom tradicijom na Balkanu još uvijek pokazuje visok stepen infantilije, da ne kažemo nezrelosti i nesnalaženja u današnjem realnom svijetu. Ako, poslije svega objavljenog u vezi sa istorijatom Crnogorske pravoslavne crkve, Crnogorsko-primorska (čitaj srpska) mitropolija zauzima u svim anketama tako visoko mjesto, ako nam je moralno mjerilo njen mitropolit, Crnoj Gori se nesumnjivo crno piše. Nema naroda u svijetu koji se toliko ponosi odsustvom elementarne logike, kao što je to slučaj sa crnogorskim.
ANALITIKA: Na crnogorskoj medijskoj sceni danas se niko ne bavi crnogorskim identitetom. Oni koji su bili na tom putu, potpuno su ga ostavili, a nerijetko se stiče utisak da se stide svoje nekadašnje borbe za njegovo očuvanje. Koje je Vaše tumačenje tog, nazovimo, „fenomena“?
CEROVIĆ:To je, nažalost, tačno. Vlast nikad nije smjela da se otvoreno izjasni u vezi sa ključnim pitanjima identiteta. Sjetimo se popisa od 2003. godine. Svako je mogao da vrši najvulgarniju agitaciju protivu Crne Gore i Crnogoraca, od Amfilohija i srpskih popova, do svakakvih vagabunda poslatih i plaćenih iz Beograda. Tako je ispalo da se od 9 odsto, po popisu iz 1991. godine, 2003. pojavi više od 30 odsto Srba na crnogorskoj teritoriji. Vlast, naravno, nije ni smjela da agituje za ovaj ili onaj nacionalni identitet, ali je morala spriječiti kriminalno propagandističke pohode kroz Crnu Goru, pod velom „garantovanja slobodnog izjašnjavanja“.
Dio inteligencije koji je nekad gorljivo dokazivao nespornu realnost crnogorskog kulturnog, nacionalnog i državnog identiteta danas je zabavljen prilično banalnim, prije svega materijalnim ambicijama. Jedan broj „branilaca“ i propovjednika svake crnogorske posebnosti bolje bi bilo da malo odmori, jer svakojakim uprošćavanjem i vulgarizacijom nanosi Crnoj Gori samo štetu.
Drugi, svojim novokomponovanim crnogorstvom očekuju od vlasti materijalni stimulans i privilegije što, manje ili više skriveno, manifestuju na svakom koraku. Vjerujem ipak najviše onima koji su, bez ikakve lukrativnosti u teškim vremenima, nosili nacionalno osjećanje kao vlastitu intimu i uvjerenje, spremni na svaki oblik žrtve u cilju zaštite prava na sopstveni nacionalni i drugi subjektivitet.
Konačno, što se danas događa? Uplašeni za rezultate popisa sljedeće godine, Srbi iz Crne Gore, ubijedili su, tobože iz demokratskih razloga, vlast, da se stanovništvo u državi izjašnjava po etničkoj, a ne nacionalnoj pripadnosti. Nevjerovatno! Etničko porijeklo je nedokazivo, možda se jedino da utvrditi DNK nalazom. Dakle, sve uraditi da Crnogorci, ne budu politički narod. Pa što znači formulacija u vezi sa jezikom djetinjstva? Strašna, da li i namjerna zbrka?
ANALITIKA: Čini mi se da smo u Vašoj knjizi ostali uskraćeni za odgovor na jedno pitanje – kako je Crna Gora, uz sve stereotipe koje ste obuhvatili tekstovima (čitaj – opasnosti za njeno postojanje), uspjela da opstane?
CEROVIĆ: Država Crna Gora otvoreno i pozamašnim sredstvima finansira neke asocijacije koje, opet, otvoreno propagiraju ono što su bili dometi Podgoričke skupštine. Finansira i debelo pomaže mnoge institucije koje su, tokom protekle dvije decenije, a i danas, predano radile protiv crnogorskog državnog i kulturnog identiteta.
Što znači Udruženje srpskih pisaca iz Crne Gore i Hercegovine? Što znači: Crna Gora u eri kompetitivnosti, kako se zove projekat CANU za koji država odvaja ogrommna sredstva? Ko stoji iza Udruženja književnika Crne Gore?
A to što uprkos svim pomenutim destrukcijama, lažima, falsifikatima i čitavim propagandnim institucijama, ne samo u Srbiji nego i u Crnoj Gori, Crna Gora ipak postoji, fenomen je koji govori o jačini crnogorskog identiteta, o podzemnom i drugom bujanju crnogorske energije, često dovođene na rub potpunog nestanka.
Crna Gora je, tvrdim, stopedesetogodišnja najskuplja i najuzaludnija srpska investicija, ali od nje neće odustajati.
Gordana Borović
