Piše: Mark L. Grinberg
Sićušna Crna Gora se već dugo razlikuje od svojih susjeda iz bivše Jugoslavije.
Nakon decenije krvavih građanskih ratova koji su uključivali etničko čišćenje i genocid, Jugoslavija se 1990-ih nasilno podijelila po etničkim linijama u šest različitih nezavisnih republika. Ali Crna Gora je izbjegla najgore iz rata i godinama je ostala uz Srbiju – svog dominantnog susjeda, ruskog saveznika – kao dio „krnje Jugoslavije“.
Crnogorci su 2006. godine glasali za nezavisnost i mirno se odvojili od Srbije. Crna Gora je postala stabilna i inkluzivna demokratija. To je planinska zemlja veličine poput markice, sa 640.000 ljudi, na istočnom Jadranskom moru.
Umjesto da održi slovenski etnički identitet Srbije, Crna Gora je napravila mjesta za sve vrste ljudi. Ona je bila dom Crnogorcima –koji su pravoslavci, muslimani, katolici i ateisti – da, ali i Bošnjaci, Albanci, rimokatolički Hrvati i Srbi. Crna Gora takođe ima jevrejsku zajednicu.
Crnogorski lideri nakon osamostaljenja u socijalističkoj partiji radili su na izgradnji širokog civilnog društva koje je prepoznalo brojne identitete svojih građana. Mnogo izbjeglica iz balkanskih ratova tražilo je sigurnost u Crnoj Gori.
Njen politički sistem nije favorizovao ni većinu ni manjine, sistem vrijednosti naslijeđen od Jugoslavije. Crna Gora se 2017. pridružila NATO-u, transatlantskom bezbjednosnom savezu, mimo volje Rusije. Želi da se pridruži Evropskoj uniji.
Priča o crnogorskom uspjehu na Balkanu – i sam njen nacionalni identitet – sada je u opasnosti nakon što je u decembru vlast preuzela desničarska koalicija koja se ravna prema Srbiji i Rusiji.
Borba oko jezika
Borba oko crnogorskog jezika simbolika je šire političke borbe koja se odvija u Crnoj Gori.
Sve bivše jugoslovenske republike – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija – imaju zajednički razumljiv jezik, koji se ranije zvao srpskohrvatski. Razlike među njima su uporedive sa vrstama engleskog jezika kojim govore Amerikanci, Australijanci, Britanci i Južnoafrikanci.
Od raspada Jugoslavije, svaka nova balkanska nacija koristila je jezik za stvaranje zajedničkog političkog i kulturnog identiteta, uspostavljajući svaki jezik sa svojim prepoznatljivim stilom i standardizujući njegovu upotrebu.
Kao što pokazuju moja istraživanja i istraživanja drugih, neki su bili uspješniji u tom naporu od drugih. Bosanski, hrvatski i srpski jezik su sada dobro uspostavljeni kao nacionalni jezici, koji se koriste u školama, štampi, preduzećima i vladi.
Crnogorski, međutim, ostaje osporen.
Prihvataju ga građani koji se zalažu za inkluzivno, multietničko crnogorsko društvo. Ali oni koji na Crnu Goru gledaju kao na produžetak srpske države, smatraju crnogorski pukim dijalektom srpskog. Prema riječima lidera Srpske pravoslavne crkve, „crnogorski ne postoji“.
Čini se da je nova koaliciona vlada Crne Gore na strani Srba u vezi sa jezičkim pitanjem.
U martu je nova ministarka obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić - koja se identifikuje kao srpski nacionalista – zaprijetila zatvaranjem Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u Prijestonici Cetinju i blokirala njegovo finansiranje od januara.
Institut je vodio napore na standardizaciji crnogorskog jezika i podsticanju stipendiranja o crnogorskoj književnosti i kulturi.
U mladoj zemlji koja još kuje svoj nacionalni identitet, brisanje crnogorskog jezika koji je povezao njen narod slično je uklanjanju crnogorskog identiteta.
Nacija se raspada
Multietnička Crna Gora je do sada postigla stabilnost balansnim činom koji je podsjetio na to kako je jugoslovenski lider Josip Broz Tito veći dio prošlog vijeka vodio multietničku Jugoslaviju.
Jugoslavijom, osnovanom 1918. godine, dominirali su Srbi, Hrvati i Slovenci koji su govorili slovenski, ali je među ostalim neslovenskim manjinama bila dom mnogih Mađara i Albanaca. Takođe je podijeljena vjerski, između rimokatoličanstva – vjere Slovenaca i Hrvata – i istočno-pravoslavnog hrišćanstva Srba, Crnogoraca i Makedonaca.
Nakon Drugog svjetskog rata, maršal Tito i njegovi partizani – protjerujući nacističke okupatore – vodili su Jugoslaviju pod socijalističkom vlašću. Tito je četiri decenije održavao red i gušio rivalstvo u Jugoslaviji gvozdenom pesnicom i pažljivim balansiranjem sukobljenih zahtjeva za kulturnom dominacijom.
Tito je iz glavnog grada Jugoslavije, Beograda, promovisao jednopartijski sistem i ideologiju koja je njegovala „bratstvo i jedinstvo" među mnogim različitim tradicijama i zajednicama Jugoslavije.
Ta delikatna ravnoteža se slomila nakon Titove smrti 1980.
Ratovi su izbili u Jugoslaviji po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj liniji. Srpske i hrvatske paravojne formacije, koje su željele da formiraju etnički čiste države, sprovodile su akcije etničkog čišćenja protiv svojih rivala na teritorijama drugih država i drugdje.
Bosna i Hercegovina – fragmentisana među katolicima, muslimanima i istočnim pravoslavcima – bila je svjedok najtežih zločina.
Istorija se ponavlja
Čini se da je Crna Gora sada u riziku od sličnog raspleta nemajući više Demokratsku partiju socijalista na vlasti. Iako retorički podržava crnogorsko članstvo u NATO-u i EU, novo političko rukovodstvo Crne Gore ideološki je usklađeno sa Srbijom i Rusijom.
Mnogi Crnogorci su zgroženi neočekivanim preokretom svoje mlade demokratije. Oni se plaše da će srpska kulturna hegemonija negirati njihov napredak u izgradnji nacije i odaljiti Crnu Goru od evropskih vrijednosti – ka Rusiji.
Ruski predsjednik Vladimir Putin pomno posmatra borbu oko budućnosti Crne Gore. Rusija ima tradicionalne kulturne i vjerske veze sa Crnom Gorom, a ako bi Crna Gora bila u Putinovom „portfelju“, Rusiji bi se omogućio pristup mediteranskoj luci.
Neki Crnogorci čak brinu da bi nasilni etnički sukob mogao ponovo početi iznova. Za njih su ratovi na Balkanu i dalje svježa uspomena. I vidjeli su da je nekoliko demokratija u istočnoj Evropi – među kojima su glavna i Poljska i Mađarska – palo pod autokratsku vlast.
Zapad je na teži način naučio prije 25 godina da sukob na Balkanu može završiti tragedijom. Da li će se ova istorija ponoviti u Crnoj Gori?
* * * * *
(Autor je američki lingvista, doktor slavistike, profesor slovenskih jezika i književnosti na Univerzitetu u Kanzasu. The Conversation je mreža neprofitnih medija koji objavljuju članke koje pišu akademici i istraživači)
