Sud u Beogradu je donio odluku da se sudski proces osumnjičenim za zločin u Štrpcima vrati na početak. Tako je i ukinuta prvostepena presuda kojom su bili osuđeni na inače smiješne zatvorske kazne.
Nažalost, ovo nije izolovan slučaj, već dobro razvijena sudska, odnosno državna praksa. Cilj je jasan i dirigovan je od svake vlasti koja je stolovala u Beogradu od pada Miloševića do danas: Ne dozvoliti osudu ama nijednog ratnog zločinca. Ako to baš nije moguće, onda odlagati sudski proces u nedogled sve dok se porodice žrtava umore ili osumnjičeni za ratne zločine ne umru.
Krvavi do perčina
Mora se priznati, a evo i ovaj slučaj to potvrđuje, da im odlično i čak sve bolje ide. A i okolnosti im idu u prilog. Prvi ključni razlog je zamor međunarodne zajednice i činjenica da se vlasti u Beogradu smatraju ključnim saveznikom u regiji pa ih nije sad u redu opterećivati nekim tamo ubicama civila po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. Drugi ključni razlog je faktor vremena. Prošlo je čak i više od 30 godina od počinjenih zločina. Zločinci su ako nisu u grobu već u poznim godinama.
Zašto je ovo ovako?
Zato što zločini u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije nisu bili nikakav individaulni čin ili hir lokalnih komandanata. Zločini su bili dirigovani i organizovani iz Beograda i bili su sredstvo za postizanje ratnih ciljeva, odnosno stvaranje etnički čistih prostora. Samim tim, što sistem organizovano čuva ratne zločince on čuva i državu Srbiju od odgovornosti. Jer ne daj Bože, mogla bi ta vrsta odgovornosti da dođe i do onih koji nisu fizički okrvavili ruke, ali jesu krvavi do perčina. A to bi moglo da demontira cijeli sistem zasnovan na zločinu, krađi, korupciji.
Zato se ne nadajte nikakvoj pravdi. Sva ova šarada sa suđenjima u Srbiji je i smišljena kako pravde nikada ne bi bilo. Ali moralo se nešto zbog pritiska izvana i formalno uraditi.
Kada je u pitanju mlađi i manji brat, Crna Gora, tu je politika bila nešto drukčija. Istina je da je Crna Gora makar u nekim slučajevima obeštetila žrtve, ali je i istina da su nalogodavci zločina ostali nedirnuti. Kada je u pitanju današnje vrijeme, prisustvujemo povratku na “fabričke postavke” iz devedesetih, gdje mlađi brat slijepo slijedi starijeg, u kojima se na sve moguće načine sprečava da pravda dođe po osumnjičene za ratne zločine koji se nalaze u Crnoj Gori.
Doduše, ordenje im za sada neće dijeliti, ne zato što to vlasti ne žele, već zato što ih je još uvijek strah reakcije nekih ambasada u Podgorici. Dakle, da potpuno razjasnim, ne radi se o moralnim dilemama, nego isključivo o kalkulaciji.
Zločini se isplate
Dakle, zaključak je jasan: Ratni zločini se isplate. Biti ratni zločinac se i u Srbiji i u Crnoj Gori danas itekako isplati. Slobodno se krećete, uživate sva prava, ako još ne talasate možete da vodite jedan potpuno miran i idiličan život lišen bilo kakvog stresa.
Ratni zločinci su učinili sve što su mogli za sistem odnosno državu/države. Ali mislim da sistem, odnosno država, nije učinio baš sve za njih što je u mogućnosti.
Evo, recimo ja bih imao neki prijedlog:
Ono što bi vlasti i u Srbiji i u Crnoj Gori dodatno mogle da urade za počinioce ratnih zločina, pošto za žrtve i njihove porodice svakako neće uraditi ništa jeste da ih ne pate sa ovim simulacijama od suđenja.
Jer je to realno opterećujuće i traumatično za osumnjičene. Moraju da glume da su uhapšeni, moraju da glume da ih je strah od države, moraju čak da se, zamislite, ponekad susreću sa preživjelim žrtvama i članovima njihovih porodica, a sve to kod njih izaziva dodatnu traumu.
Mada, moraju sa druge strane biti i zadovoljni. Za razliku od osuđenih ratnih zločina iz perioda Drugog svjetskog rata, koji su morali u ova doba da prođu proces rehabilitacije, pošto će većina ratnih zločinaca iz ovog vakta ostati neosuđena, a i oni koji su osuđeni to je kao za neki malo teži saobraćajni prekršaj, neće se morati prolaziti ta bespotrebna administrativna procedura, nego zna se: Odmah medalja od države za zasluge.
Ni vjere ni nacije
Naravno, ove odluke sudova su, kao i generalno tretiranje nesrba u institucijama, dio politike kojima se jasno šalje poruka: Niste ravnopravni i ne pada nam napamet dato ikada budete. Vaše žrtve su za nas bezvrijedne. Ako i bilo šta uradimo po tom pitanju, to je rezultat pritiska izvana, a ne bilo kakvog uvažavanja vas kao ravnopravnih pripadnika ljudske vrste.
U Srbiji je ta politika kristalno jasna, u Crnoj Gori je ona u rukavicama, ali su rezultati isti. O tome svjedoči i to da prošli saziv Skupštine Crne Gore nije nikada u proceduru stavio rezoluciju upravo o Štrpcima kojim se tretiralo pitanje zadovoljenja pravde, odgovornosti države i obeštećenja porodica žrtava.
Na kraju,sasvim je jasno, sa ove vremenske distance, da pravde nema i neće je biti. Zaostavština ovakvog neljudskog sistema može samo dovesti do još gore, neljudskije i krvavije zaostavštine.
Nemam nikakvu dilemu, izostanak pravde, odnosno cementiranje nepravde, građenjem sistema u kojem je ne samo sve dozvoljeno, nego su ratni zločinci ugledni građani, a žrtve i njihove porodice predmet javnog poniženja i ismijavanja, tek ćemo dobiti mutirani zločinački sistem bez ikakvih pravila.
Doduše, sve je manje nesrba na ovim prostorima, pa će sve ovo što se sada gradi, za razliku od devedesetih, biti usmjereno protiv onih u čije ime se navodno sve ovo i gradilo – Srba.
Tada će konačno postati jasno da zločin nema vjeru i naciju, a da je još manje imaju zločinci. I da je sve ovo bilo zbog neograničene i nekontrolisane vlasti i privilegija koju takva vlast donosi.
Samo što i tada, kao i sada, to nikome neće biti važno.
