Vjerujem da postoji Bog, ali mi nije lako da ga definišem. Bog je, ja vjerujem, jedino objašnjenje za stvaranje, poredak i smisao svijeta - živog i neživog. Smisao postojanja ovog svijeta, jednako je čudo kao i njegovo stvaranje. Zato je Bog najbolji odgovor koji imamo za neobjašnjivo i nesaznativo, za tajnu stvaranja i smisao stvorenog. Ali čovjeka najčešće ne fascinira Bog kao stvaralac, već kao vrhovni sudija. On vjeruje da Bog kažnjava za loša djela, a nagrađuje za dobra, te nas time navodi da činimo dobro ili ne činimo zlo. Vjerujem da se svako učinjeno dobro vraća, isto kao i zlo, ali mi neke Božije “presude“, bile one kazne ili nagrade, nijesu jasne. Pogotovo kazne. Tada se pitam da li je Bog uvijek pravedan? Teolozi bi rekli da nijesam u stanju da razumijem smisao božije kazne, a još manje strah od Boga, pomagala državnoj vlasti u održavanju vjernosti i pokornosti podanika.
Vjerovanje u Boga, u smisao i pravdu koju predstavlja, stvar je ličnog osjećanja i razumijevanja, i čovjek bi trebalo da prepoznaje Boga bez posrednika. Ali, pojavom institucije Crkve, javlja se posrednik u prepoznavanju Boga i posrednik između čovjeka i Boga. Još jednu posredničku ulogu Crkva je dobila krajem IV vijeka, kada je dobila status institucije koju priznaje država. Tada počinje njena upotreba vjerovanja u Boga za državne i političke potrebe.
Zamislimo Vizantijsko carstvo u VI vijeku: najmanje 90 odsto podanika carstva živi na selu, a 99,9 odsto njih je nepismeno. Sve ove ljude trebalo je podučavati vjernosti i pokornosti državi. Koja je to državna institucija mogla doći u svaku kuću i ubjeđivati ili plašiti ljude ne bi li bili poslušni državnoj vlasti? Tada nije bilo takve državne institucije. Jedina institucija koja svakog dana može biti u svakoj kući, koja jednom nedjeljno može okupljati ljude da ih ubjeđuje u carevu pravednost, jeste Crkva. Takva uloga Crkve nameće pitanje: da li ona ima vjersku ili političku funkciju? U prvom redu – političku. Ona je instrument države koji se u političke svrhe koristi vjerovanjem u Boga i strahom od Boga.
Zbog čega je Crkva pristala da bude oruđe politike (države) i u čemu je njen interes da se bavi upotrebom vjerovanja, umjesto isključivo vjerovanjem? Njen interes je vrlo konkretan: sticanje bogatstva. Zato je od svog nastanka do danas, Crkva uspjela da u sebi objedini zemljoposjednika, kućevlasnika i bankara. Njeno bogatstvo rezultat je “poslovanja“ sa državom i ona je danas u svijetu imovinski mastodont. Za održavanje bogoštovlja i vjerske misije Crkve nije potrebna baš tolika imovina, ali njen kler ne misli tako.
Kada istorijski rekonstruišemo život Crkve, onda zaključujemo da je Crkva upotrijebila Boga, tačnije vjerovanje u Boga i strah od njega. Kako se božija volja, u konačnom, uvijek tiče smrti i njenog odlaganja, strah je Crkvi i njenim praznim riječima davao moć koja je do tada bila nezamisliva. Služeći se strahom od Boga, manipulišući ljudima i uvjeravajući ih da je Crkva – Bog na zemlji, ona je ispunjavala zadatak koji joj je dala država. Upitajmo se koliko je Crkva svojim djelovanjem uistinu doprinijela da ljudi čine bogougodna djela i da budu bolji i moralniji? Koliki je napredak ona uspjela da ostvari u čovjekom povinovanju božijim zapovijestima? Vrlo skroman. Nekad pomislim da je poštovanju božijih zapovijesti više doprinijela policija nego Crkva (neka mi Bog oprosti za ovu misao).
Nesumnjivo da je Crkva zbog svojih zemaljskih interesa i obaveza degradirala suštinu vjere i vjerovanja. Vjerovanje u Boga ona je poistovjetila sa pokornošću Crkvi. Crkva je tako uzurpirala Boga, namećući uvjerenje da onaj koji ne vjeruje Crkvi i njenim obmanama - ne vjeruje u Boga. Ko je za Crkvu vjernik? Onaj ko se usitinu drži božijih zapovijesti ili onaj koji se deklariše kao vjernik i pripadnik Crkve, i koji poštovanjem vjerskih rituala ispoljava vjerujući karakter? Naravno, za Crkvu je vjernik onaj koji se riječju i ritualima iskazuje kao vjernik. Čovjeka koji redovno pohodi crkvu, ljubi sveštenika u ruku i daje priloge, Crkva smatra dobrim vjernikom, bez obzira što je taj dobri vjernik možda dopustio da mu komšija umre od gladi ili da mu izgori kuća. Moral, dakle, ne određuje vjernika već ga određuje njegov odnos prema Crkvi. Uzmimo na primjer ovaj slučaj: nedavno su četvorica pripadnika kriminalne grupe pucala u Kijevu na navodnog vođu druge kriminalne grupe. Na fotografijama koje je objavila policija, jedan od uhapšenih ubica u pokušaju, nosio je krst oko vrata. Dakle, vjernik koji ubija ljude. Da je kojim slučajem uspio da pobjegne policiji, ovaj pucač s krstom vratio bi se u svoju zemlju (ne znam da li je iz Srbije ili Crne Gore) i moguće je da bi otišao u crkvu da se zahvali Bogu što je izbjegao hapšenje. Sigurno bi i poljubio popa u ruku i priložio dio honorara crkvi. Za Crkvu je on dobar vjernik. Za razliku od ovog pucača iz Kijeva, sve nas koji ne idemo u crkvu, ne ljubimo popa u ruku i ne prilažemo novac na oltar, Crkva smatra nevjernicima. Možemo vjerovati u Boga, možemo činiti sve ono što je u skladu sa božijim zapovijestima, Crkva nas, ipak, neće tretirati kao onog neuspješnog pucača iz Kijeva. Za Crkvu je jedini dokaz vjerovanja u Boga - iskazivanje pokornosti prema njoj.
