Cetinjanin, Andrija Kasom, inženjer je mašinstva po struci, a fotograf po pripadnosti.
Od 2000. godine kreće njegovo ozbiljno bavljenje umjetničkom fotografijom. Sve je počelo tako što mu je prije dvije decenije otac poklonio fotoaparat marke Kiev, kojeg danas čuva kao najdražu uspomenu...
Strast, radoznalost i talenat, Andriju su “gurnuli” u svijet umjetnosti.
Slučajno poznanstvo sa Mirkom Toljićem, profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, koji je prepoznao u njemu umjetnika i dao mu korisne savjete i podstrek, bilo je presudno za njega.
Imao je četiri samostalne i više od 110 kolektivnih izložbi. Dobitinik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za fotografiju.
Nakon godinu-dvije kreativne pauze, Andrija se uspješno vraća na foto-scenu. Njegovi radovi su zablistali na internacionalnim izložbama širom svijeta.
Prošla, kao i dosadašnji tok ove godine su bile izuzetno uspješne za njega. Pored osvojenih priznanja, Andrijine fotografije su se našle na naslovnicama devet svjetskih magazina, a radovi su mu publikovani u više od 25 časopisa.
Zadovoljstvo mu je što su se njegove nagrađivane umjetničke fotografije iz serijala „Play of light“ našle na koricama australijskog magazina Vertiqle i njemačkog Tsym, i što je Crnu Goru predstavio na naslovnici kanadskog časopisa Marika.
Tekstove o njemu, kao i intervjue o njegovom stvaralaštvu objavili su prestižni magazini u Francuskoj, Australiji, Ukrajini, Engleskoj, Njemačkoj, Kanadi...
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Kako i mi, kao i čitav svijet, živimo jedno ludo vrijeme, u kojem nam priroda za sva naša zlodjela vraća prirodnim katastrofama, a ludilo u ljudima daje nam slike svakodnevnih ubijanja – nedostaju mi bezbrižnost, mir i spokojstvo koje sam imao u djetinjstvu.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Oni koji me dobro znaju, često znaju reći da u meni još uvijek živi bezazleno dijete, iako su godine iza mene. No, bure i oluje koje su me lomile, naučile su to bezazleno dijete da bude “bez dlake na jeziku”, a danas takve malo ko voli.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Sjećam se trećeg razreda osnovne škole, učiteljica nam je zadala da naučimo komad u kojem smo imali svi svoje uloge. Po završetku prezentacije, prišla mi je, pružila ruku i pred svima me pohvalila da sam svoj dio odradio na maestralan način, kao pravi glumac. Izgleda da je gluma taj skriveni talenat u meni, kojeg nikada nijesam stavio na kušnju.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Volio bih kad bih mogao obuzdati nestrpljivost i tačnost. Nestrpljivost – sve bih odmah i sad. Tačnost – uvijek sam ja taj koji druge čeka.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Dobrota koja iz ljudi zrači, istina koja im je na usnama, oduvijek su me osvajale. Danas je takvih sve manje, ipak ih ima, nađu se.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “Čovjek koji tiho korača pored vas”, a u toj ulozi bih volio da vidim Radeta Šerbedžiju.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Teško pitanje, uvijek sam želio da oni, kojima dozvolim da mi se približe, sami donesu svoj sud. Preko telefona, sebe ne bih nikad nikome opisivao.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Topli domaći leb, njeguška pršuta, njeguški sir i ruska salata. Ode mi voda niz usne, nema ljepše kombinacije.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Kao klinac, obožavao sam strip-romane, naša generacija je uz njih odrastala. Od svih sam najviše volio Komandanta Marka, borca za pravdu.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Kada bih mogao, a unaprijed znam da to nije izvodljivo, jedan dan života bih živio životom Dr Zahi Havasa (rođen u Damijeti, Egipat, 28. maja 1947.) arheologa, egiptologa, čovjeka nevjerovatne energije i temperamenta.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Neđelja popodne uvijek mi je najgori dio dana. Ubijam se saznanjem da je sjutra poneđeljak, novi radni dan, početak kolotečine koja će trajati čitavu neđelju dana.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- …Ugledam te ponekad u blijedoj tami treptaja, i shvatim da te nema, ali ni to nas ne razdvaja…
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjigu “Kaluđer koji je prodao svoj Ferrari”, Robina Šarme, pročitao sam ne jednom, ne dva puta,pročitao sam je ni sam ne znam koliko puta… I, uvijek ću joj se vraćati. "Bez obzira šta se dešava u tvom životu, ti imaš mogućnost da izabereš kako ćeš to da prihvatiš. Kada stekneš naviku da tražiš pozitivno u svemu, tvoj život će krenuti ka vrhuncu. To je jedan od najvećih zakona prirode" – istina živa.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Često me ljudi na Instagramu, prilikom kontaktiranja u vezi fotografisanja pitaju da li živim u Londonu ili Njujorku. Kada im kažem da živim u Montenegro, iznenade se, ni sam ne znam zašto? Zbog toga bih u ova dva grada volio otputovati. London mi je bio u planu, ali korona mi je mnoge planove pobrkala.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus. Ubija me skučenost sjedišta, noge nikako ne mogu namjestiti, vazda mi fali prostora.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nekada sam to znao i uraditi, previše sam vjerovao ljudima, vjerovao da i njih vodi životni moto “ne uradi drugome ništa, što ne bi želio da tebi urade” i onda od istih dobijao “nož u leđa”. Odavno nikome, poslušao sam riječi jednog starca, “sine, ne dozvoli da tvoje dobro srce, ljudi čitaju kao otvorenu knjigu”, uputio mi je ove riječi kada sam mu pomogao da odnese pune kese do ulaza zgrade. O ovim riječima, dobro sam razmislio kada sam ostao sam, a starca sam u životu tada vidio i prvi i posljednji put, živio je u drugom gradu.
Čemu se uvijek obradujete?
- Dobrim ljudima kad uđu u moj život, putovanjima koja su moja velika strast.
Da li za nečim žalite?
-Žalim. Žalim, iako je davno bilo, što se nikad nijesam ukrcao na brod, iako sam bio počeo da vadim matrikulu (pomorsku knjižicu).
Bez čega ne možete?
- Bez prve jutarnje kafe, koju gustiram i više od po ure, sam sa sobom.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Bilo je to ovog poneđeljka, kada sam se novinarki radija Crne Gore Tanji Fatić izvinio što sam tri puta morao odlagati gostovanje u njenoj emisiji “Ljeto uz radio”.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da mi vrati “pile moje” (majka), da mi da zdravlja u ostatku ovog života i da me put odnese na sva mjesta koja se vrte po mojoj glavi.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ima više toga, ipak, najvažnija je bila odluka da svoj život očistim od negativnih ljudi. Pošlo mi je za rukom, moram priznati, mnogo se lakše diše.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Putovao i samo putovao, pod uslovom da se ima para.
Kako biste voljeli da umrete?
- U nekom lijepom snu.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Moja slika između imena majke i oca, ime, godina rođenja, godina smrti. Da sam skupa sa njima i to je to, ništa više ne tražim.
