Slikarka Marija Radusinović nedavno se podgoričkoj likovnoj publici predstavila izložbom pod nazivom ,,Maske života“, u Umjetničkom paviljonu ULUCG. Riječ je o slikama (ulje na platnu), crtežima u boji i crtežima rađenim tušem, nastalim tokom posljednje tri do četiri godine. Neki su iz studentskih dana, a jedan manji dio radova je iz Lisabona gdje je umjetnica bila na studentskoj razmjeni. Većina radova potiče iz perioda korone.
Marija Radusinović rođena je 1997. godine u Podgorici. Diplomirala je 2020. godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Ratka Odalovića. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2019. godine. Učestvovala je na nekoliko grupnih izložbi. Dobitnica je više nagrada na umjetničkim smotrama u inostranstvu.
POBJEDA: Izložba nosi naziv ,,Maske života“. S obzirom da su na Vašim platnima slikarstvo, pozorište i život neraskidivo vezani, ko su akteri koji nose te maske?
RADUSINOVIĆ:Akteri su ljudi iz mog života, ljudi iz knjiga, filmova, sa ulice, iz autobusa, iz kafane. Dakle, čovjek, zapravo, mali obični čovjek.
POBJEDA: Da li je i u kojoj mjeri to što ste se bavili glumom u školi glume „Prazan prostor“ uticalo na Vaše stvaralaštvo i radove predstavljene na ovoj izložbi?
RADUSINOVIĆ:Pošto je meni igra pokretač, bavljenje glumom me je uvelo u svijet umjetnosti. To je ujedno jedan on najljepših perioda moga života. Tu su mi se otvorila vrata u ovaj svijet i tu su umjetnosti koje su jako povezane. Razlika je u tome što kad glumite vi pravite te slike pokretom, glasom i komunikacijom sa ljudima, dok slikanjem i crtanjem tu igru iznosite na platno ili papir. Na skoro svim mojim radovima može se vidjeti ta povezanost. Meni je čovjek akter, a platno i papir su scena.
POBJEDA: Da li je čovjeku današnjice potrebna maska i zbog čega?
RADUSINOVIĆ:Mi smo rođeni bez maske, ali kako ulazimo u život, po potrebi mijenjamo maske. Smatram da je danas potrebnije nego ikada do sada nošenje tih maski jer su ljudi postali otuđeni, daleki i hladni. A i sama situacija u društvu, politička, ekonomska i moralna to nameće.
POBJEDA: Likove predstavljate na zanimljiv način – oni su deformisani, a njihove oči uokvirene krugovima. Da li nam oni, na neki način, razotkrivaju egzistencijalnu krizu savremenog čovjeka?
RADUSINOVIĆ:Ljude ne posmatram fizički, želim da pokrenem njihovu unutrašnjost. Smatram da ti unutrašnji sukobi, karakteri, ožiljci i život prave određene fizičke deformacije. Ja ne znam kako ih vidim na njihovim licima ili tijelu. A oči su ogledalo duše pa tako kroz njih izlaze strah, patnja, humor i bezobrazluk. Da li je to kriza savremenog čovjeka ili čovjeka uopšte? To prosto ne mogu sama da odredim.
POBJEDA: Koliko je zahtjevno na radovima povezati antiku, renesansu, imaginarne i sakralne građevine, urbanu arhitekturu i savremene tehnološke izume?
RADUSINOVIĆ:Mene ne inspirišu priroda i pejzaži. Inspiraciju nalazim isključivo u čovjeku i to u prostoru u kojem on živi. Najčešće su to urbani prostori i djelovi tih prostora koji na neki način utiču na karaktere ljudi. Kako se mijenjala arhitektura, istorija i svijet, tako se i čovjek mijenjao.
POBJEDA: Jednom prilikom kazali ste da na platno i crtež prenosite ,,društvo koje želite da iskritikujete, da pokažete i dobre i loše strane koje nam se dešavaju“. Šta želite da iskritikujete?
RADUSINOVIĆ:Najviše me nervira primitivizam, nadobudnost, uobraženost, ljudska glupost, površnost. Volim ljude kojima se vide zubi kada se smiju i volim vaspitane i dobronamjerne ljude.
POBJEDA: Često ističete da je na Vaš likovni rukopis i izbor tema najviše uticao Vaš djed. Na koji način?
RADUSINOVIĆ:Na izbor tema ne može niko da utiče, to je negdje nesvjesno što nosite u sebi. On je zapravo podržavao moju igru i ohrabrio me da tu svoju maštu iznesem na svoj način.
Biti umjetnik je ogromna odgovornost
POBJEDA: Kakvo je Vaše viđenje crnogorske likovne scene?
RADUSINOVIĆ:Mislim da generalno svugdje u svijetu preovladava kriza što se tiče likovne umjetnosti. Ljudima je mnogo bitnije da steknu zvanje umjetnika bez nekog velikog pokrića. Biti umjetnik je ogromna odgovornost i morate prije svega biti jako samokritični i voljeti to što radite. Treba biti pošten i odgovoran prema publici kojoj sve to prezentujete. Ljudi žele na lak i površan način da dođu do nekog statusa koji nije nimalo lako zaslužiti.
Otvoreno pozorište života
Istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković zapisala je u katalogu za izložbu da je slikarstvo Marije Radusinović otvorena pozornica koju ne ograničava prostorna i vremenska dimenzija.
- Riječ je o univerzalnom otvorenom pozorištu života u kojem su akteri mitološke ličnosti (Perikle), savremeni/bezvremeni čovjek (Vremeplov, Narcis, Ministar, Filozof), pa i ona sama kao dramaturg koji osmišljava tok radnje (Put, Vremeplov). Ljudi – lutke – marionete koje pokreću nevidljivi konci sudbine i maske – obrazine koje u procesu igre istovremeno prikrivanju i otkrivanju suštinu ljudskog bića nosioci su narativne potke djela – ocijenila je Zeković.
