Avaj, o, avaj, Ljudi se rađaju i umiru,
Poumiraćemo i mi brzo,
Stoga se ponašajmo kao da smo pomrli već.
E. Paund
Živimo vrijeme i stvarnost u kojima nam smrti promiču pred očima, ili mimo njih. Vijest o njima traje koliko i kutija cigareta jednom strastvenom pušaču. Umro je Milan Kundera. Umro je Milan Kundera, javljaju sve važne novinske agencije svijeta. Pisac Milan Kundera je mrtav. Za njegovu smrt saznajem s dva dana zakašnjenja. Siguran sam da je svako od vas bar čuo za Nepodnošljivu lakoću postojanja, Smiješne ljubavi, ili Besmrtnost. Umro je pisac Besmrtnosti? Umro je Milan Kundera, pisac knjiga za koje ste čuli. Koje ste čitali. No, smrt je danas vijest ravna vijesti o gladnima u Africi, ili ubijenim u Palestini. Vijest koja nas neće zateći, uznemiriti, zapravo, vijest koja neće narušiti zidove naše ravnodušnosti. Toliko smo već naviknuti na smrt. Zašto saznajem za Kunderinu smrt dva dana kasnije? Zato što je u utorak 11. jula u Potočarima obilježeno 28 godina od genocida u Srebrenici. 28 godina od zvjerskog ubistva skoro 9000 Bošnjaka. Jubilej smrti. I obaveza da se svakog 11. jula genocid u Srebrenici mora obilježiti. Biljeg stradanja ljudi koji su umrli samo zbog toga što su Bošnjaci mora biti obaveza, za sva buduća pokoljenja. Kako žrtava, tako i dželata. Porodice žrtava moraju naći svoje mrtve, a potomci ubica se moraju suočiti s istinom o svojim precima. Potomci ubica moraju biti bolji od svojih predaka. Od onih koji su pucali u nemoćne, svezane Bošnjake i od onih koji i danas, nakon skoro 30 godina od počinjenog genocida slave smrt. Slave zlo, u dvorištu hramova Crkve Srbije, pojući srpske nacionalističke pjesme. Nalik onim pjesmama koje su pojali monstrumi dok su se svojski trudili istrijebiti cijeli jedan narod. Danas njihovi ideološki sljedbenici slave podvige svojih heroja. Heroja nepatvorenog zla. Heroja, koji se nikad nijesu pokajali. Heroja koji će svoje grijehe ostaviti u nasljeđe onima koji dolaze, i koji su već tu. A to su oni koji u kolu pjevaju dok porodice sahranjuju svoje mrtve. I nije ništa neobično što to čine baš ispred zidova parareligijske organizacije, koja je 90-ih godina prošlog stoljeća blagosiljala masovne ubice, a neke ranije koljače i proglasila za svetitelje. Ništa neobično, ako znamo da se Crkva Srbije nikad nije odrekla ratnih zločinaca, niti pokajala za svoje zasluge u zločinima koji su se dogodili. I dok nasljednici ratnih zločinaca slave krvave noževe svojih idola Javni servis Srbije genocid u Srebrenici naziva „srebreničkim dešavanjima“?! Dešavanje je kad se, recimo, usljed saobraćajne gužve desi lančani sudar. Ili kad se u kafanskoj tuči potuku pijani gosti. Masakr skoro 9000 civila je genocid, a odnos Javnog servisa Srbije prema svemu tome jasan pokazatelj da se Srbija ni nakon toliko decenija nije suočila sa zlom koje je rođeno baš u njoj. Srebrenički genocid nije posljedica hira nekog pomahnitalog odmetnutog generala, već projekat zvaničnog Beograda, kojem je general-egzekutor sve vrijeme bio podređen. Danas zvanični Beograd genocid naziva dešavanjem.
Budući da je cijela sedmica protekla u znaku smrti, a da sam ja, sticajem okolnosti ovih dana čitao Nikolaidisov roman Odlazak, Parezija, shvatam da se ništa ne događa slučajno. Pa ni vrijeme kad u ruke uzimam ovaj roman. Zašto je ovo važno, i kakve veze njegov roman ima sa svom ovom pričom o Srebrenici? Recimo zato što u tom romanu Nikolaidis piše o, kako ga on označava, nvo štrumfu Borisu Raoniću, koji mu 2012. godine zamjera što nakon toliko godina od završetka rata u BiH i genocida u Srebrenici i dalje piše o tome. Usput ga optužujući za govor mržnje u tekstu, koji, po sopstvenom priznanju, nije ni pročitao?! Ali, tih dana, januara 2012. organizovana je hajka na Andreja Nikolaidisa. A Boris Raonić se u nju posvećeno uključuje. 11 godina kasnije, gle čuda, Raonić se, kao nezakonito izabrani generalni direktor Javnog servisa, i zvanično stavlja u službu velikosrpskih projekata. A Javni servis pretvara u propagandni punkt režima. Tog januara 2012. su gotovo sve novine u Srbiji i podgorički Dan svakodnevno crtali metu Andreju Nikolaidisu i izlagali ga sinhronizovanom medijskom linču! A budući da je Nikolaidis nekoliko mjeseci prije hajke dobio Evropsku nagradu za književnost Milorad Dodik tim povodom izjavljuje: „Napišite slobodno, jebem mu književnost“.
Elem, kako se neko usuđuje pisati o Srebrenici nakon toliko godina? Zar Srebrenicu ne bi trebalo proglasiti tabu temom? Zatvorenim pitanjem, iz kojeg, nažalost, i dalje izranjaju nove smrti i kosti srebreničkih mučenika. Ovo pišem, a da nijesam pitao Borisa Raonića da li je u redu pisati o genocidu nakon toliko godina. Sasvim je moguće da će me optužiti za govor mržnje, u tekstu, koji nije čitao. Ipak je to tradicija i princip, zar ne, Generalni? Mrtve ne možemo vaskrsnuti, ali im dugujemo bar toliko da ih pamtimo, da o njima govorimo i pišemo. Da njihove dželate ne zaboravimo. Nikad.
