Državne institucije su odgovorne da spriječe relativizaciju i negiranje ratnih zločina, a one to ne rade efikasno u regionu. Suočavanje sa prošlošću nikada nije bilo u agendi političkih partija, a formalno obrazovanje ne uspijeva da popuni taj prostor jer je šturo i često pristrasno, saopštili su iz Centra za građansko obrazovanje (CGO).
Kako navode, to su ključne ocjene iz novog PROUDCAST-a Centra za građansko obrazovanje (CGO), u kojem je Željka Zvicer, saradnica na programima u CGO-u, razgovarala sa Edvinom Kankom Ćudićem, koordinatorom Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Bosne i Hercegovine i Igorom Radulovićem, profesorom istorije iz Crne Gore.
Kanka Ćudić je ukazao da se u BiH danas otvoreno negiraju i minimiziraju ratni zločini 90-ih, a da to ne prate nikakve sankcije, jer, kako je rekao, to i odgovara političkim elitama.
“Kada napravite mural Ratku Mladiću u Banja Luci, onda tužilaštvo ne može da identifikuje ko se nalazi na tom muralu, iako je jasno da se radi o Ratku Mladiću. Ili, ako postoji spomen ploča u Sarajevu na kojoj se spominje Ratko Mladić, onda će tužilaštvo da kaže da je ta ploča podignuta prije nego što je on osuđen za genocid. U tom smislu, vama se daju odriješene ruke da manipulišete sa činjenicama iz onoga što se događalo“, objasnio je Kanka Ćudić.
Dodao je da relativizacija zločina nekada dolazi i suptilno. Bošnjačka strana nikada neće biti jasna oko zločina koje je počinila Armija BiH, nego će pokušati da to nazove incidentima. Pa to su Trusina, to je Grabovica, to je Uzdol, to su Kazani… Na primjer, kada je riječ o Kazanima u Sarajevu, gdje su stradali Srbi, prije svega, od strane pripadnika X brdske brigade Armije Republike BiH, Sarajevo će da kaže: da, jeste, to je bilo, ali znate, to je vrijeme i opsade. Pa ćete na kraju dobiti situaciju da nije bilo opsade, ne bi bilo zločina na Kazanima.
U saopštenju se navodi da prostor za manipulacije daje i formalno obrazovanje koje je, prema riječima Igora Radulovića, šturo i pristrasno, u zavisnosti od države do države regiona.
„Kada bi samo uzeli udžbenike u BiH iz tri potpuno različite sredine viđećemo da je interpretacija tih događaja potpuno različita. S druge strane, na primjer, u udžbeniku iz Srbije, kada se Srebrenica pominje, kaže se da je to težak zločin koji je bacio mrlju na borbu Vojske Republike Srpske, koja je do tada „bila grandiozna“. Dakle, na osnovu udžbenika ne možete zaključiti kako je sve počelo, šta se dogodilo, koje su bile posljedice, a potpuno je zanemarena i uloga međunarodnih sudova, jer se presude uopšte ne pominju u udžbenicima“, pojasnio je Radulović.
Kanka Ćudić smatra da kako dodaju, država može da spriječi relativizaciju i negiranje zločina. Kao primjer navodi smanjen broj negiranja genocida u Srebrenici nakon što je visoki predstavnik u BIH, Valentin Inzko, nametnuo zabranu negiranja kroz dopune Krivičnog zakona BiH. Radulović ističe da to nije slučaj u Crnoj Gori, gdje oni koji negiraju genocid prolaze nekažnjeno, a često se dešava i da izokrenu situaciju.
“Znate, na koji način? Kad pomenete određeni zločin koji se desio nad pripadnikom određenog naroda ili nad pripadnicima određenih naroda, to se posmatra kao reakcija na neki drugi zločin. I ako mi pričamo o zločinu X, neko će reći: da, ali desio se zločin Y, kao direktna implikacija ovog zločina. Ili, što je još nekako čudnije, počinju da se prave neke paralele koji je zločin teži i gori gdje je više ljudi poginulo, što je nonsens“, istakao je Radulović.
U prilog toj tezi Kanka Ćudić je istakao problem autoviktimizacije u regionu, odnosno situacije u kojoj sve etničke skupine žele da budu najveće žrtve.
“Kod bosanskog Šamca ima jedno selo koje se zove Obudovac. Tu je napravljen jedan veliki spomenik na kojem je otprilike pisalo: Od protine bune, pa do današnjih dana. I vi imate na tom spomeniku uklesana imena zadnjih 200 godina. Ili, na primjer imate kod Prnjavora jedno selo u kojem je podignut spomenik svim srpskim žrtvama poginulim u 20. vijeku. Pa imate tu četnike, partizane, Karađorđevu krunu, zvijezdu… I to je jedan miks te autoviktimizacije gdje je cilj biti žrtva“, naveo je on.
Radulović naglašava da ni kako kažu, sudske presude međunarodnih sudova o zločinima iz 90-ih nijesu na pravi način inkorporirane u javni diskurs.
Kako navodi, s jedne strane, pokušavate naglasiti da su zločini koje je neko počinio u vaše ime prenaglašeni u smislu sudskih presuda, a da zločini koji su počinjeni nad vama nijesu na adekvatan način procesuirani. Pri tom, ratovi 90-ih su vjerovatno najbolje dokumentovan rat. To će uvijek biti naša boljka – ljudi ne sagledavaju činjenice, nego izvlače određene dijelove koji njima odgovaraju ili ne odgovaraju.
“Pitanje tranzicione pravde, suočavanja sa prošlošću i mirovnog obrazovanja je 30 godina na plećima civilnog društva. Ono nikada nije ušlo u obrazovne institucije. Ono nikada nije bilo dio političke agende neke političke partije. Nijedna politička partija se nije na ovim prostorima zalagala za suočavanje sa prošlošću. I ja bih rekao koliko civilno društvo bude uspjevalo u toj priči da ide i da istraje, i ova priča će…“, ocjenjuje Kanka Ćudić.
Radulović ne vjeruje da ovakav obrazovni sistem može mnogo pomoći.
“Zašto? Zato što imate udžbenike koji su nacionalno jako obojeni, sa crno-bijelom slikom. U suštini učite mlade generacije da su oni sa druge strane u stvari negativci. I onda, kada smo o tome razgovarali i sa kolegama iz regiona, nailazili smo i na određene blokade. Imali smo situacije da vam iskusni profesori kažu – pazite, mi o ovim temama ne možemo na pravi način razgovarati i predavati učenicima iz x razloga”, upozorio je Radulović.
Sagovornici su saglasni da se stabilna i funkcionalna demokratija ne može graditi bez suočavanja sa prošlošću, a njihova ključna poruka mladim generacijama je da budu otvorenog uma.
Radulović je kako ističu, kazazo da istorija nije crno-bijela.
Kako poručuje, o nekim događajima treba diskutovati, treba sagledati različite perspektive, razumjeti zašto ljudi različito nekada interpretiraju istoriju i te istorijske događaje i tek onda će mladi na pravi način biti uključeni u dialog. Jer, ovo sada nije dijalog, ovo je jedna vrsta diktata.
“Mene su kao novinara učili da nikad ne čitamo jedne novine, nego tri različite, jer onda tek možemo izvući zaključak što je istina. I samo na taj način možete da tragate. I više uključenosti u civilno društvo, jer sad u civilnom društvu jedino možete saznat istinu o tome šta se događalo“, zaključio je Kanka Ćudić.
Ovaj PROUDCAST realizovan je u okviru CGO projekta „Razumijevanjem prošlosti do izgradnje povjerenja i tranzicione pravde“, u sklopu regionalnog programa „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
Stavovi iznešeni u ovoj emisiji pripadaju sagovornicima i ne odražavaju nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili UNDP-a, niti se mogu smatrati njihovim zvaničnim stavovima.
