Po onome što slušamo iz Vlade, reklo bi se da je Crna Gora pred vratima Evropske unije. Za Brisel, uštirkani osmijesi, evropske kravate, isprazne priče o reformama i vrijednostima. Za domaću publiku, spomenik četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, osveštan pod okriljem Srpske pravoslavne crkve (SPC). Evropska maska preko lica koje se bez stida klanja fašističkim simbolima.
Mi imamo solidne zakone. Na papiru. Jasnu zabranu isticanja fašističkih i neonacističkih simbola, kao i zabranu rehabilitacije fašista. Ali je vladavina prava orvelovska: svi su jednaki pred zakonom, osim onih koji su „jednakiji“. Da se zakon zaista primjenjuje, odgovarali bi i mitropoliti SPC. Umjesto toga, za Brisel se pišu izvještaji o “napretku”, dok se kod kuće podižu spomenici Hitlerovim odlikovanim saradnicima odgovornim za masovna ubistva civila. Institucije su privatni servis za zapošljavanje rodbine, naplatu političkih dugova i sitne osvetničke pohode.
52U priči o EU, političarke i političari vole da ponavljaju kako to nisu samo standardi, nego i vrijednosti. A u praksi, vrijednosti stoje zaključane u fioci, dok su po stolu izložene slike i biste zločinaca. To nije “drugačije viđenje istorije”, to je negiranje antifašizma, ruganje pravdi i pljuvanje na one koji su dali život za slobodu.
Članstvo u EU prodaje se i kao put ka pomirenju. U praksi, pomirenje ide po starom receptu: manjine treba da ćute, a većina da dijeli karte. Širokoj koaliciji se daje vještačko disanje kroz interese, a „žabe gutaju“ uglavnom manjinske partije koje vlast redovno provocira, ali i dalje poslušno klimaju glavom. Po broju progutanih žaba, štucaju svakodnevno. Negiranje genocida u Srebrenici i veličanje Pavla Đurišića idu u isti paket. Za Brisel, “dijalog i tolerancija”. Za domaće dvorište, tišina manjinskih partija u zamjenu za fotelje.
Dio vlasti koji se pravi da “ne slavi” Đurišića pere ruke bezličnim osudama, kao da je riječ o samoniklim pojedincima, sporadičnim incidentima i izolovanim slučajevima. Niko nema hrabrosti da se ozbiljno suprotstavi SPC, jer je njen uticaj dio njihove političke kalkulacije već godinama. A SPC ni ovog puta nije ostala po strani.
Naprotiv, otvoreno se svrstala uz zločinca: mitropolit Metodije lično je služio liturgiju i otkrio spomenik. Još jedan prelazak iz sfere vjere u sferu politike, još jedan korak u rehabilitaciji fašizma pod plaštom “tradicije”. Zato ne pomažu kurtoazna saopštenja, potrebna je jasna linija razgraničenja, bez političke saradnje sa onima koji veličaju zločince i normalizuju zlo.
A poruka koju je Crna Gora ovih dana poslala Evropi? Nije o reformama, nije o stabilnosti, nije o napretku. Poslali smo sliku napada na novinare i slavljenja zločinaca. I jasan zaključak: priča o EU je samo maska. A ispod nje, lice koje se smiješi Briselu dok se grli sa fašistima.
Četniku liturgija i spomenik. Evropi poruka. A vlasti, bruka.
I zato, ovo više nije pitanje tehničkih kriterijuma za članstvo u EU. Ovo je pitanje integriteta, obraza i pamćenja. Nisu sve vjernice i svi vjernici SPC zagovornici četništva. Nisu sve građanke i svi građani ove zemlje spremni da klimaju glavom pred simbolima zla. Ako vlast misli da jesu, vrijedi stalno podsjećati: 13. jula 1941. Crna Gora je ustala protiv fašizma i podigla opštenarodni ustanak dok je Evropa ćutala. Taj datum nije samo praznik, to je zavjet. I uvijek će biti.
Jer u ovoj zemlji ima i biće onih koji će bezrezervno i beskompromisno ustati da brane antifašizam. To je većina, strpljiva i ponosna, koja zna da bez antifašizma nema ni pravde, ni slobode, ni obraza. I brani ga, ne zbog Brisela, nego zbog sebe, svoje djece i istine koju nijedna vlast ne može prepraviti.
(Preuzeto sa Facebook profila autorke)
