Četnici su čuđenje u svijetu pjevao bi Antun Šimić da je sticajem nesrećnih okolnosti živio i stvarao za zemana tuđinske Vlade u Crnoj Gori. Izvorno, dobri Antun nam saopštava da su ipak pjesnici čuđenje u svijetu, ali, čemu pjesnici u oskudnom vremenu sasvim opravdano pitao bi Helderlin daveći se u talasima nove crnogorske slobode. A kada smo već kod slobode, hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Dobro, o slobodi su najgrlatije pjevali današnji vladari, a nekadašnji sinekuristi i funkcioneri bivše vlasti. Danas njihova sloboda zaista pjeva kao što su oni pjevali o njoj – Od topole do topole, Tamo daleko i sličan prigodni repertoar.
Neka mi ne bude zamjereno što se pozivam na počivše pjesnike u vremenu vrlo živih i raspjevanih četnika. Prosto, nijesam saglasan s Teodorom Adornom da nakon Aušvica nije moguće pisati poeziju. Ili nakon Srebrenice, o kojoj crnogorski oslobodioci iznose akademsko mišljenje, koje otprilike glasi: U Srebrenici nije bilo genocida. Zapravo, nakon Aušvica poezija je obaveza. Nakon Jasenovca poezija je obaveza. Nakon Srebrenice poezija je obaveza. Nužnost. Jedino ona je u stanju da nas nadživi, a slovo o našem vremenu predoči generacijama koje će doći. Slovo o vremenu mržnje. Takoreći, živimo zlatne godine zlog i naopakog.
A sužnji? Za dojučerašnje sužnje Đukanovićevih kazamata, današnje slobodne sljedbenike svetih Mace Vukojičića i Duška Šiljka, reklo bi se da izgledaju prilično uhranjeno i bez vidnih posljedica tridesetogodišnjeg robovanja u mračnim tamnicama crnogorske diktature. Kažem sužnji, a vidim reinkarnirane Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. Klonirane u nekoliko desetina hiljada primjeraka. Krv i tlo. Kama i kokarda. Pravoslavlje ili smrt. Sveprisutne mantre svetosavskih fariseja. Vidim štošta, ali toliko prežvakane slobode ni u obrisima. Tek opšte čuđenje iznevjerenog puka.
Čuđenje koje sasvim obuzima crnogorskog građanina. Čuđenje nad nedjelima oslobodilačkog režima. Čuđenje nad polusvijetom koji se iživljava nad novinarom Javnog servisa. Polusvijet iz srpskog sveta. Radnik u kulturi! Nagrađen za zasluge u nacionalističkim, pseudovjerskim protestima. Tzv. litijama koje su bile manifestacije gole mržnje i nacionalizma, a trebale bi biti manifestacije pobožnosti? Tako kaže Rječnik. Povorke vjerujućih. Bog na usnama, krst u rukama, a mržnja u srcima. Nijesmo li tome svjedočili na crnogorskim ulicama. Nijesmo li sve to u tišini posmatrali, ni pomislivši da povorku zaspemo kamenjem. Onim kamenjem koje su vjerujući hitnuli na patriotsku kolonu? Ali, to je sasvim u redu, ko je bez grijeha taj prvi baca kamen.
Svemu se čudi nesretni crnogorski čovjek, pa i ministarki kulture i koječega. Zar je zaista neko očekivao da će se pionirka online mržnje i šovinizma ograditi od stavova svoga upošljenika? Zar je bilo ko očekivao da će junak iz ministarstva šovinizma snositi posljedice za svoje ponašanje? Ako jeste, onda je taj naivniji od onoga koji očekuje da Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i prekaljeni (ne)vladini borci za pravdu počnu govoriti o pošasti koja nas sve skupa vodi u ambis. Ambis ravnodušnosti i ambis nestanka svega što nije u skladu s prirodom srpskog sveta. Kako razuvjeriti naivnog i slabog? Onoga koji je vjerovao u iskrene namjere avgustovskih pobjednika? Kako u debelo uho nežnu reč zabosti? Je li čin varvarstva pisati poeziju poslije svega čemu smo nazočni, i može li se bilo kako opravdati onaj koji je varvarima otvorio kapiju grada?
Jovan Hristić je zapisao: …varvari dolaze, u gradu se spremaju da ih dočekaju, oduševljeni mladići već uzvikuju njihova imena i žure da slave nove bogove! Ne govore li pesnici kako su oni neko rešenje? Sad pišu pesme u njihovu slavu…
Jesmo li išta naučili? Hoćemo li konačno čitati Hristića, do kraja, i shvatiti da uprkos svemu – varvari su varvari, i nijesu nikakvo rješenje.
