Komentar

Crnogorski politički galimatijas

Cerović: Zagonetka zvana gospodin Dritan

Čovjek iz jedne od manjinskih populacija u Crnoj Gori, koja se, kao i druge manjine, jasno profilisala za građansku državu, pristaje da vodi politiku iz navodno srpskih manastira. Još drastičnije se punom snagom zalaže za obaranje evropskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti

Cerović: Zagonetka zvana gospodin Dritan Foto: Pobjeda
Rajko CEROVIĆ
Rajko CEROVIĆAutor
Kult/PobjedaIzvor

Da je revanšizam osnovno obilježje nove vladajuće većine, više je nego očigledno. Pošto poto smjenjivati i sve dosadašnje rušiti sa takvom nestrpljivom žurbom, da ne kažem osvetničkom strašću, da se stiče utisak kako je dosadašnja vlada i uprava samo radila na štetu Crne Gore? Bojati se, bar ponekad, da sa prljavom vodom iz korita ne izbacimo i dijete, malo koga brine.

Ova iznenadna i novopečena većina zaboravlja da su neki drugi ljudi, uprkos baš najvećem dijelu današnje parlamentarne većine, uspjeli u izuzetno teškim uslovima duge fašizacije pravoslavnog domicilnog stanovništva, da dobiju međunarodnu dozvolu za referendum, prevladaju dotle nepoznate propozicije za opštenarodno izjašnjavanje o državnom statusu, stvore nezavisnu državu, uvedu je u najozbiljnije kandidate za Evropsku uniju, čak prije referenduma od 2006. godine mudro sačuvaju zemlju od NATO bombardovanja 1999. i 2000. godine i, na kraju, ne zaboravimo, uvedu zemlju u najjači vojni i politički savez u svijetu.

A sad, na opšte zgražavanje navodnih slobodnih mislilaca iz jedne domaće novinske tvrtke, koji sigurno, pored ostalog, znaju da državnog udara nije bilo, nego se Putin napio od sreće kad je čuo da je Crna Gora uljegla u NATO, kažem samo toliko da je osnovni inspirator, a bogami i osnovni realizator svih tih rezultata, da ne kažem uspjeha, bio Milo Đukanović. Vjerovatno se bogatio, primao brojne bubotke, posebno od domaćih posrbica, ali i ponešto radio.

Sve je to, ama baš sve, mučno izvojevano protiv volje i srbujušče retorike Andrije Mandića, Milana Kneževića, koji su i tada nastupali u ideološkom tandemu, poput Dobčinskog i Bobčinskog u Gogoljevom Revizoru. Ali i drugih zvijezda današnje parlamentarne većine. Kako smo, kao normalni građani Crne Gore, u predreferundumskoj kampanji, drhtali od mogućnosti da se ispune političke ambicije Demokratskog fronta i frontova, pa i ovakvih Demokrata, koji još formalno nijesu bili osnovani, a danas se kriju iza besmislica kao „Mir je naša nacija“, ili „Pobjede, a ne podjele“, što bi, možda, bilo učinkovito u nekadašnjoj pionirskoj organizaciji. Sve je to, što crnogorski Srbi ne pokušavaju da skriju, isti ljudski materijal, od koga smo drhtali i čvrsto vjerovali da ne postoji mogućnost njegovog dolaska na vlast.

A sada, bilo je kako bilo, teško je shvatiti da je revanšizam do te mjere zavladao mozgovima nove vlasti, da je spremna da ruši i ono za što se navodno zalaže. Ako se zalaže za „istine“ koje propovijeda njena omiljena Srpska pravoslavna crkva, kao politička avangarda koja je tu istu vlast proizvela i ustoličila, bolje da batali posao.

Sjetimo se prvog koraka nove parlamentarne većine. Bio je to siloviti juriš na Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u prethodnoj administraciji prošao sve moguće domaće i evropske provjere. To da Demokratski front, izuzevši Medojevića, ne može da zamisli nikakvu ravnopravnost vjerskih zajednica u zemlji, a da Srpska pravoslavna crkva ne bude iznad države, posebno svjedoči već pobodena trobojka na Cetinjski manastir. Zašto da ne, kad su združenim naporima ministra Leposavića, potpredsjednika Abazovića i predsjednika Skupštine Alekse Bečića, odnosno odlukom nove većine, crnogorske crkve i manastiri definitivno predati Srbiji. Je li to osveta ili revanšizam, možda, u prvom redu, očigledna izdaja domovine, ili sve troje odjednom - gotovo da je svejedno.

No, u svom tom političkom, a znatno više moralnom galimatijasu, najmanje je jasna pozicija gospodina Dritana Abazovića. Čovjek iz jedne od manjinskih populacija u Crnoj Gori, koja se, kao i druge manjine, jasno profilisala za građansku državu, pristaje da vodi politiku iz navodno srpskih manastira, kao da je član tamošnjeg Svetog sinoda, a još drastičnije se punom snagom zalaže za obaranje evropskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Da je gospodin Abazović velikosrbin, što bi se moglo, ne daj Bože, pretpostaviti iz nekih njegovih današnjih postupaka, ipak je malo vjerovatno, iako je u ime svoje partije sponzorisao poduži boravak i, nema sumnje otvorenu djelatnost protiv Crne Gore, nekih opskurnih spodoba koje su se ovuda motale.

Pa i to da neće da kaže ko mu je, kao mito, nudio 21 milion eura, sve više zbunjuje, bar prosječnog crnogorskog glasača. Da budem još eksplicitniji: očekivali smo da će gospodin Dritan, kao čovjek koji uživa zapadno povjerenje, ili smo naivno tako pročitali, biti garant daljeg evroatlantskog puta Crne Gore, snažno zacrtanog od sada opozicionog DPS-a. No, sudeći po baš njegovim kadrovskim potezima u osjetljivim oblastima, kao što su tajna policija ili odbrana zemlje, sve manje vjerujemo da smo ugonetali.

Ima možda još jedno, po našem naivnom mišljenju, očekivanje od gospodina Dritana za koje danas nijesmo previše uvjereni da je realno. Pripadnik je manjinskog naroda u Crnoj Gori, studirao je i vjerovatno doktorirao u Sarajevu, dobro sigurno osjeća nesreće, koje je njegov narod u Bosni doživio tokom Slobodanovih ratova devedesetih, pa sljedstveno tome mora biti dovoljno senzibiliziran i na grčevitu borbu Crne Gore i Crnogoraca protiv surove propagandne agresije iz Srbije. To da će gospodin Abazović nedvosmisleno stati na stranu profašističke Srpske pravoslavne crkve, nikako se ne uklapa u dosad poznate političke rezone na ovom prostoru.

Portal Analitika