Jer, imao je dr Kilibarda značajnu i vrlo pozitivnu ulogu za vrijeme intervencije NATO na tzv. SRJ, kada se tadašnja vlast upinjala da posljedice reakcije Alijanse na grozomornu i zločinačku politiku Srbije na Kosovu svede na minimum. I to ne smijemo zaboraviti – naročito ne kada se opraštamo od našeg profesora usmene književnosti …
S druge strane, istorijske istine radi, imao je prethodni Novak Kilibarda, onaj iz Narodne stranke 1992/93, nepobitne veze sa pričom koja slijedi. Kao što je tadašnja vlast, dominantni i jedinstveni DPS, imala sa “izvjesnim” Čekom Dačevićem, kako će tog gospodina, u uzaludnom pokušaju da se distancira od njega, nazvati pokojni Momir Bulatović, ondašnji predsjednik Crne Gore.
Dakle, Skupština Crne Gore, 1993. je godina, a moguće i početak 1994 (a to se sve može naći u stenogramima, koji se čuvaju), predsjedavajući parlamenta – a zvao se Svetozar Marović – prekine neko moje izlaganje, koje se ticalo ratnih tema i položaja Crne Gore u to doba, i to baš u trenutku kada je trebalo da “poentiram”.
I bi mi baš krivo, pa sam odgovorio, ozlojeđen njegovom nekorektnom upadicom: “Znate, gospodine predsjedavajući, najbolja slika ovog tragičnog rata nije napravljena na nekom od ratišta. Ne, najbolja fotografija ovog rata je napravljena u Skupštini tzv. SR Jugoslavije, gdje su u prijateljskom razgovoru, nasmijani i zadovoljni, izvjesni Čeko Dačević, izvjesni Dobrica Ćosić i izvjesni Svetozar Marović. To je prava slika tog rata. Hvala.”
(Ne mogu sada da citiram što sam rekao, kada je završena ta sjednica, a ideolog jedinstvenog i kasnijeg DPS došao do liberalnih klupa u Skupštini – raspored sjedišta je još uvijek bio “bioskopski” – da nešto o tome prokomentariše, jer psovke nije lijepo citirati – bez obzira na istorijsku distancu.)
Tako se “izvjesni” Milika Čeko Dačević, jedan od četnikolikih tipova tog doba, koji se “proslavio” terorisanjem sugrađana Pljevljaka (onih koji su muslimani, odnosno Bošnjaci i Muslimani, ali i onih malobrojnih koji su smjeli da iskažu otpor prema takvom teroru), vratio u sjećanje.
Neće se sjetiti mladi čitaoci, tada su u Pljevljima “junaci” i paravojnici uniformisanog Dačevića, kad padne mrak, u vazduh dizali radnje sugrađana koji nisu pravoslavni, zato jer nisu pravoslavni … I onda bi se, pričali su nam, a bilo je i medija koji su o tome smjeli da izvijeste i pišu (pokojni Monitor, prije svih), u toj pomrčini, poslije eksplozije, gradom čuo – aplauz!
Da, aplauz!
To je bilo u tom divnom dobu, u kojem su takva pomrčina i muk bili neophodni za tu vrstu histerije, mržnje i zla. To je bilo vrijeme kojemu je slijedio “mrak” suverenističke crnogorske politike. Samo su “veličanstvene litije” taj “mrak” mogle da ukinu!
Lokalni šerif u Pljevljima se više ne zove Čeko, niti ovaj novi predjsednik nosi bradu. Čak ima i ime koje malo zanosi na Dalmaciju i južne ili zapadne krajeve. Uzalud.
Uniformu još nije obukao, ali se odjek aplauza kada se nekome digne u vazduh sav imetak sada opet čuje u Pljevljima i u Crnoj Gori. Kao što odjekuje oslobađajuća presuda jednom od njegovoh sugrađana, takođe sklonog kostimiranju u četnike, koji “nije” izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju. Pjevao je nevine popevke, đe se pominju nekakvi “Turci” i izlivi prijateljstva i ljubavi prema njima …
Odliježe taj aplauz iz ružne i tužne prošlosti i Crnom Gorom, mada njegov huk i zlobu ne čuju ni oni koji su pozvani da ga čuju. Ćute institucije, oslobođene i osveštane. Čuti i Zaštitnik ljudskih i manjinskih prava. Ombudsman, jado moj!
Ćute i partije koje tvore vlast u Pljevljima. One posebno ćute.
One su centrističke, tvrde razni domaći i inostrani (da, i Srbija je inostranstvo) analitičari i spin-majstori. One ostaju centrističke, građanske, čak, mada su u bogougodnoj koaliciji sa onima kojima ni propagatori avgustovskih vlasti (izvjesni medijski “komcern” i roj medijskih platformi sumnjivih tragova, čije komandne uzice i poluge ne završavaju samo u Beogradu) ne daju da im se bilo što prigovori. Ko to problematizuje, ili pita, ili nešto kritikuje – ima da dobije spremnu naljepnicu nacionaliste, ekstremiste i sluge bivšeg režima. Nego kako!
Činjenica da na listi od 37 (trideset i sedam) kandidata za lokalne funkcionere – članove savjeta i upravnih odbora preduzeća u lokalnoj samoupravi, nema niti jednog bošnjačkog/muslimanskog uveta – zašto bi to nekoga brinulo?
To su pratije koje su “stoprocentno uskladile svoje politike sa EU” i koje se, naravno, “ćvrsto na evropskom putu”! To su građanske partije centra, pobogu! Zar neko još sumnja?
Ako neko postavi dodatno nezgodno pitanje – a ima li na toj listi bar neko ko se ne izjašnjava kao Srbin il Srpkinja – odmah rizikuje da bude retrogradni nacionalista. Prefiks odaberite sami.
Zato to nećemo pitati. Prvo da vidimo što je sa našim građanima, sa našim sugrađanima, sa našim ljudima koji su Bošnjaci i Muslimani. Smeta li evropskim partijama centra njihovo religijsko određenje? Ili žele “etnički čista“ Pljevlja? Prvo po kancelarijama, pa onda redom, do potpunog “pomirenja”! Jer, ako niste shvatili, ovdje je o pomirenju riječ! I to onom nacionalnom.
Ili u Pljevljima ima 0 (slovima: nula) građana, a koji pripadaju manje brojnim narodima, sposobnih da budu članovi tamo nekih savjeta, bordova i upravnih organa? Pa je to razlog.
Onda je sve u redu. Pravac Europa, via Varhelji, preko Beograda i Banjaluke.
I, prije nego što kolumnisti izvjesnog medijskog “koncerna”, čije ime nećemo ni ovoga puta pomenuti, uz uvrede i psovke prema svima koji drukčije misle i to smiju da kažu, opet napišu ili komentarišu da su ovo u Pljevljima uradili pljevaljski pankeri, koji ništa loše ne misle, to je sve bezazleno, kako ne shvatamo, a stara vlast je korumpirana, i tako dalje … da iskoristimo priliku i upitamo predsjednika jedne od partija do ramena upletene u dešavanja u Pljevljima – znaće on koji je: što znači, ali iskreno, da Vas zamolimo, “izražavanje suptilnog identitetskog osjećaja” u ovom konkretnom tužnom i opasnom pljevaljskom zbitiju?
Treba li i ovo suptilno odćutati, zagrljeni sa odvratnim izdajničkim korumpiranim najboljim dragim srodnim … koalicionim partnerom (nepotrebne pridjeve precrtati!)?
Ili da se, poučeni iskustvom da taj lider nikad ništa, zapravo i ne kaže, obratimo frakcijama u Pokretu Evropa sad!, pa ko odgovori – odgovori.
Pitanje za njih je jednostavno: bijaste li vi ono iz Pljevalja?
Blago nama svima.
