Belveder. Riječ potiče iz italijanskog jezika, i znači „lijep pogled“...
Crnogorski Belveder je, kroz istoriju, često i krvavu istoriju, na kraju najavljivao borbu za neki lijep pogled - u budućnost.
Prije devet decenija, 1936. godine, baš na Belvederu, zajednički su ustali različiti: komunisti i federalisti udruženo su digli glas za slobodnu Crnu Goru. Pokušali su srpski okupatori - oni što su nakon 1918. godine izbrisali ime Crne Gore, svoje saveznice iz Prvog svjetskog rata – pokušali su tog 26. juna 1936. godine da zatru glasove otpora.
Šest ubijenih, devetoro ranjenih i 74-voro uhapšenih i smještenih u zatvor u Bogdanovom kraju... Taj crnogorski “krvavi Belveder” bio je uvod u tešku borbu i velike žrtve. Ali, na kraju, bio je to pogled u lijepu budućnost. Pet godina kasnije, Trinaesti jul 1941. sve do konačnog oslobođenja, do Dana pobjede nad fašizmom 9. maja 1945. godine.
Da, Belveder. Na crnogorskom jeziku Belveder je uvijek bilo drugo ime za slobodu.
Da li se i dalje sloboda tako zove, i danas 5. septembra, pet godina od onog posljednjeg Belevedera, 2021. godine?
Te, neobično hladne noći između 4. i 5. septembra, malo je ko od nekoliko hiljada građanki i građana na Belvederu, dok su se u grupama držali stražu na Kruševom ždrijelu, malo je ko mogao da nasluti što će biti ishod građanskog otpora, borbe protiv nasilničke klerikalizacije crnogorskog društva.
Još je teže bilo kada je silesija policije dobila komandu da napadne građane koji su protestvovali zbog helikopterskog dostavljanja Joanikija Mićovića u Cetinjski manastir, tamo među naoružane ljude, među ,,Noćne vukove“, BIA agente i ostale svetosavske zvijeri...
„Morača 3, kreni odmah u potiskivanje mase. Sektor 3, kreni odmah u potiskivanje mase. Bolje mi njih nego oni nas...“
Dobro ste čuli: bolje mi njih nego oni nas!
Tako je tog petog septembarskog jutra 2021. komandovao načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Goran Jokić. Kao da napada bandu, a ne goloruke građane. Prethodno je Televizija Crne Gore, Raonićev uslužni Javni servis, objavila lažnu vijest – da je na crnogorsku policiju pucano sa Belvedera!
Očito, bio je to smišljeni scenario da policija krene na građane. Ili, što bi rekao Jokić: bolje mi njih nego oni nas, kako je to rekao Jokić.
Za ovu naredbu, za akciju granatiranja suzavcem građana, za akciju policijske okupacije Cetinja, Jokić je kasnije, na svečanosti u Vili Gorica, nagrađen državnim ordenom.
I upravo taj Jokić, godinu kasnije, za vrijeme masakra u Medovini, dok je Borilović sijao smrt i ubijao nedužne, nije prstom mrdnuo: kao da su Cetinjani bili ljudi manjeg boga...
A da su policajci građane okupljene u građanskom buntu na Cetinju gledali kao na ljude manjeg Boga ili – još gore – na bandu koju treba po svaku cijenu razbiti, pa i po cijenu žrtava, svjedočio je Petar Knežević, komandant Protiv-terorističke jedinice.
„Naša svijest, našeg naroda je da smo grešnici. Mi smo otišli, osvojili smo tamo Cetinje, ne osvojili, nego raščistili tamo tu bagru i to završili“.
Pogađate, za ovu akciju čišćenja bagre - kako je Knežević zvao građanke i građane na Kruševom ždrijelu, na Adžića krivini i uopšte na Cetinju - za tu akciju i Knežević je, kao i Jokić, nagrađen državnim ordenom.
Da – Orden. A za što - za zloupotrebu državne sile!?
Dvanaest mjeseci kasnije, Unutrašnja kontrola rada policije ustanovila je da je u akciji crnogorske policije 5. septembra 2021. na Cetinju došlo do prekomjerne upotrebe hemijskih sredstava, ali i da je više policijskih funkcionera i službenika prekoračilo službena ovlašćenja i djelovalo mimo zakona i policijskih procedura.
I, naravno, umjesto da neko odgovara – policajci su dobili nagrade i odlikovanja.
Uprkos svemu, uprkos sili i lažiranju istine, Belveder tog 5. septembra 2021. godine simbolički - nije pao. Ta ideja koja je vodila okupljanju opstala je, čak i kada su se građani gušili u dimu državnog suzavca...
I da, Joanikije jeste dostavljen i ustoličen, ali da - Belveder nije pao. Zato što je srce Cetinja bilo, i uvijek je, srce one sojske i čojske Crne Gore...
I da, djelovalo je da i ovaj Belveder, kao onaj prije Drugog svjetskog rata, pruža pogled u bolju budućnost. Pet mjeseci kasnije, pala je Vlada Zdravka Krivokapića, ona marionetska, skrpljena u Manastiru Ostrog...
Stigao ih je onaj belvederski poklič - no pasaran!
I djelovalo je tada da se Crna Gora otresla Vlade koja je trebalo da bude puki izvršilac svetosavske okupacije Crne Gore u izvedbi Crkve Srbije i Beograda.
Ali, samo je djelovalo!
U realnom životu, kompromisi crnogorskih političara, zablude lidera takozvanih suverenističkih stranaka, porodile su Vladu Dritana Abazovića, kojeg je manjinski podržavao DPS tadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića i druge crnogorske građanske stranke.
Pokazalo se koliko su građanske stranke kada su ćutale dok je dok se Dritan Abazović pokazivao u pravom svijetlu - kao nova marioneta velikosrpske politike. Preciznije: bio je gori od apostola. Ono što Zdravko Krivokapić nije želio biti - obična lutka na koncu velikosrpske politike, Dritan Abazović je jedva dočekao. I zato je onako sramno potpisao onaj sramni, ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojim je crnogorsku sakralnu baštinu poklonio Crkvi druge države.
Ali, Abazović je jasna, ostala je enigma zašto su ćutale stranke koje sebe vole zvatti – suverenističkim?
Dakle, iako je nakon Belvedera septembra 2021. godine pala prva postavgustovska Vlada, ta se bolja crnogorska budućnost nije dogodila.
Naprotiv: nakon pada Abazovića – glasovima Mandićeve Nove srpske demokratije i Bečićevih prosrpskih Demokrata, ali i utilatarne Ibrahimovićeve Bošnjačke stranke – na čelo izvršne vlasti zasjeo je kripto mešetar Milojko Spajić.
Crnogorski premijer i – srpski rezervista. Čovjek sa dva - crnogorskim i srpskim državljanstvom, čovjek koji ne zna što znači održati vlastitu riječ...
Ispostavilo se da je Crna Gora i dalje zarobljena u “srpskom svetu“, sa četničkim vojvodom na čelu crnogorske Skupštine, uz popove Crkve Srbije koji slave i veličaju brojne ratne zločince od četničkog koljača Pavla Đurišića do koljača iz Srebrenice Ratka Mladića...
Ko zna, možda ćemo i takvi kakvi smo ući u Evropsku uniju, kojoj je očajnički potrebna makar jedna dobra vijest o proširenju.
Ali, Crna Gora mora sebe da pogleda u ogledalo i zapita se - u što smo se pretvorili, je li nam potreban neki novi Belveder.
Jer, na crnogorskom jeziku drugo ime slobode je Belveder, je li tako?
