Kada je lijepo vrijeme u Vašingtonu, od velelepne modernističke zgrade koja nosi ime Harija Trumana i gdje je sjedište Stejt departmenta, do Bijele bele kuće potrebno je 20 minuta prijatne šetnje.
Ipak, od povratka predsjednika Donalda Trampa na funkciju, ove dvije institucije američke politike djeluju udaljeno kao nikad u novijoj istoriji, a čini se kao da o vanjskoj politici SAD suštinski odlučuje samo jedan čovjek.
U centru Trampove vanjske politike u prvoj godini drugog mandata su bili Bliski istok, Ukrajina, Venecuela i Iran, dok je region Balkana ostao izvan vidokruga.
O tome svjedoči podatak da u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji još nema ambasadora Sjedinjenih Država.
Balkan, međutim, nije jedini region koji trenutno pretjerano ne zanima Bijelu kuću, jer početkom 2026. postoji oko 80 praznih mjesta bez ambasadora koga je potvrdio Senat.
Iz Sjeverne Makedonije i Crne Gore su povučeni u decembru 2025, zajedno sa kolegama iz još 28 zemalja, a za Srbiju je imenovan Mark Brnović, čija je kandidatura povučena, a potom je on preminuo.
„Ovo je standardni proces u svakoj administraciji. Ambasador je lični predstavnik predsjednika i njegovo je pravo da osigura da u tim zemljama ima pojedince koji unapređuju agendu 'Amerika na prvom mestu' (America First)“, rekla je viša zvaničnica Stejt departmenta za BBC na srpskom.
Upravo je ta krilatica o Americi bila jedan od aduta Trampa u predsjedničkoj kampanji 2024, ali ono što nije baš uvijek jasno - ako su SAD na prvom mjestu, kako se ređaju ostali prioriteti na tom spisku.
„To je promjena u američkoj diplomatiji, u drugoj Trampovoj administraciji ima znatno manje vanjske politike zasnovane na ideji pronalaženja zajedničkog jezika“, ocjenjuje Kameron Manter, bivši ambasador SAD u Beogradu, za BBC na srpskom.
Što je Balkan za Ameriku?
Iako je prošlo godinu od dolaska nove administracije, teško je znati kakva je trenutno politika prema Balkanu i ima mnogo nejasnoća o prioritetima SAD u regionu, objašnjava Luk Zaner, američki diplomata koji je radio u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji.
„Generalno su karijerni ambasadori bili na svim pozicijama u regionu, a Srbija je bila mali izuzetak pod administracijom bivšeg predsjednika Džozefa Bajdena jer je Kristofer Hil doveden iz penzije“, kaže.
SAD nemaju ambasadora u Srbiji od januara 2025. kada se Hil sam povukao. Na Kosovu je u decembru 2024. Džefu Hovenijeru okončan mandat, a isti slučaj je bio i sa Majklom Marfijem u Bosni koji je napustio Sarajevo u februaru 2025.
U Albaniji SAD nemaju ambasadora od 2023, kada je tu funkciju napuštila Juri Kim.
Balkan nije potpuno van središta pažnje aktuelne američke administracije, ali činjenica da nema predstavnike na najvišem nivou „šalje signal“ cijelom regionu, objašnjava Majkl Polt, još jedan bivši ambasador SAD u Srbiji, u razgovoru za BBC na srpskom.
„Ne bi bilo fer reći da je tako samo sada. Već pred kraj mog mandata u Beogradu, postalo je jasno da će odnosi na Zapadnom Balkanu postati mnogo više evropski posao, a da su se SAD malo povukle, ali ne i potpuno nestale iz regiona“, ističe Polt, sada predavač na Arizona stejt univerzitetu.
On je ambasadorski mandat počeo u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore 2004, a završio u samostalnoj Srbiji 2007. godine, kada ga je zamijenio Kameron Manter, koji je ostao do 2010.
„Djeluje da sada postoji znatno manje interesovanja da se sazna što se dešava u regionu. Postoji vakuum i nije vjerovatno da će biti inicijative iz Vašingtona o rješavanju regionalnih pitanja“, procjenjuje Manter.
Od povratka na predsjedničku funkciju, Trampova administracija je nerijetko imala šumove na vezama sa evropskim zemljama koje smatra saveznicima.
Povremeno se to održavalo i na Balkan.
„Ako je to u prvom mandatu bilo vidljivo u smislu Vašingtonskog sporazuma koji nikad nije primijenjen, sada se vidi u drugom smislu - skoro potpunog ingorisanja Balkana, osim ako to ne treba da bude neka vrsta poslovnog odnosa sa lokalnim elitama“, kaže Vesko Garčević, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Boston, za BBC na srpskom.
U martu 2024, dok je predsjednik SAD bio Bajden, Trampov zet Džared Kušner je najavio da će njegova kompanija Affinity Partners uložiti u projekte u Srbiji - na mjestu uništene zgrade Generalštaba u Beogradu - i u Albaniji.
Uslijedili su protesti zbog tog projekta u Beogradu, a Kušnerova firma se sredinom decembra 2025. povukla.
U poređenju sa više ozbiljnih vanjskopolitičkih žarišta, Balkan trenutno djeluje relativno stabilno iz ugla Vašingtona.
„Trampov tanjir je užasno pun u ovom trenutku, a Bijela kuća rezonuje da Zapadni Balkan vode ljudi sa kojima može da sarađuje, sa Beogradom na čelu“, smatra Ričard Krejmer, saradnik američkog Instituta za istraživanje vanjske politike.
Sankcije Naftnoj Industriji Srbije (NIS) zbog većinskog ruskog vlasništva, zatim Miloradu Dodiku, lideru Srba u Bosni zbog narušavanja Dejtonskog sporazuma, bile su dvije teme kojih se ozbiljno dotakla američka administracija tokom 2025.
„Te sankcije NIS-u je uveo Bajden, a Tramp insistirao da se sprovedu i zato smo imali ovu krizu, a OFAK će morati da donese odluku. Eto, pokazali su interesovanje da Dodika nateraju na povlačenje i uspijeli su, ali to deluje kao jednokratna stvar gdje se ne vidi kontinuitet politike“, kaže Ivan Vujačić, bivši ambasador Državne zajednice Srbije i Crne Gore, potom i Srbije u Vašingtonu, za BBC na srpskom.
Trenutnu situaciju sa američkim ambasadama na Balkanu slikovito opisuje kao „brodove na moru bez kapetana, sa zamjenicima kapetana koji gledaju da održe brod u plovnom stanju".
„Čak i da imaju ambasadore, Balkan ne bi bio u središtu pažnje. To je bitno samo u simboličkom smislu“, dodaje on.
Nepovjerenje u diplomatiju
Američku vanjsku politiku predstavljaju predsjednik države i državni sekretar koji je na čelu Stejt departmenta, odakle je u julu prošle godine otpušteno više od 1.300 zaposlenih.
„Problem sa manjkom ambasadora nije specifičan za Balkan, jer ima mnogo upražnjenih mjesta, čak i u velikim zemljama poput Njemačke. Tramp želi da postavi lojaliste na ambasadorska mjesta - baš kao što to čini većina administracija - ali takođe u velikoj mjeri zaobilazi Stejt department i ambasade“, tvrdi Danijel S. Hamilton, profesor Džons Hopkins univerziteta i bivši zamjenik pomoćnika državnog sekretara, u pisanoj izjavi za BBC.
Otpuštanju u Stejt departmentu prethodilo je gašenje Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) koju su mnogi smatrali snažnim alatom američke „meke moći“ i diplomatije.
„To je Trampov način djelovanja u stilu: 'Da bismo ih reformisali, prvo moramo da ih ispraznimo ili srušimo institucije pune ljevičarskih državnih službenika'“, ukazuje profesor Ričard Krejmer.
Kako se postaje američki ambasador?
Procedura za izbor američkih ambasadora nije mijenjana decenijama, ali nije tako jednostavna.
Predsjednik države formalno podnosi ime nominovanog Senatu, a potom Odbor za vanjske odnose Senata razmatra prijedlog i može da održi saslušanje.
Ako odbor odobri nominaciju, ona se upućuje na glasanje punom sastavu Senata.
„U slučaju ozbiljnih podjela u Senatu, ima načina da se prolongira dolazak nominacija na dnevni red. To su radili i jedni i drugi (i republikanci i demokrate), ne ide uvijek glatko", objašnjava Ivan Vujačić.
Tako je Nikol Mekgrou, ambasadorka u Hrvatskoj, čija je nominacija podnijeta u martu 2025, čekala na potvrdu do 7. oktobra.
„Dok sam bio u diplomatskoj službi, radio sam za Bila Klintona, a zatim za Džordža Buša i za Baraka Obamu. Nije bilo važno da li je predsjednik iz Republikanske ili Demokratske stranke, ali to izgleda nije dovoljno za Trampa“, govori Kameron Manter.
U obrazloženju masovnih otpuštanja u Stejt departmentu tokom 2025, državni sekretar Marko Rubio je rekao da „efikasna moderna diplomatija zahtijeva racionalizaciju ove preopterećene birokratije“.
Uprkos činjenici da Senat kontroliše izvršnu vlast, u Americi je odavno prihvaćen princip da jedna osoba mora da govori u ime SAD o vanjskim poslovima i tu se Tramp ne razlikuje mnogo od prethodnika, objašnjava Majkl Polt.
„Ipak, ne mogu da prihvatim tvrdnje Trampove administracije da karijerne profesionalne diplomate neće podržavati politiku predsjednika Sjedinjenih Država“, dodaje.
Nepovjerenje aktuelnih američkih vlasti u ustaljene diplomatske institucije prenijelo se i na međunarodni nivo, gdje je Tramp, pokušavajući da riješi krize, često preskakao Ujedinjene nacije (UN).
„Sistem odlučivanja i koordinisanja vodi se iz Bijele kuće, kroz direktnu komuniciraju sa Trampom i njegovim savjetnicima, pa je maltene stvorena paralelna diplomatska služba na koju se on oslanja“, ocjenjuje profesor Vesko Garčević.
Diplomatija nalik biznisu
Američki kritičari Trampove administracije, koji dolaze uglavnom iz redova Demokratske stranke, ali ne samo nje, optužuju predsjednika da je počeo isključivo da se oslanja na transakcionu diplomatiju.
To je pragmatičan pristup međunarodnim odnosima koji daje prioritet konkretnim razmijenama, kao što su ekonomski podsticaji, bezbjednosne garancije i politički ustupci, u odnosu na apstraktne principe ili dugoročne saveze.
„I Balkan će morati da se prilagodi transakcionim elementima američke diplomatije. To znači da ako postoji nešto što Amerikanci žele, vi treba da odlučite da li želite da radite sa njima, kao poslovni dogovor. I to morate da uradite na osnovu ideje da u Americi postoji samo jedna osoba koja vodi vanjsku politiku, a to je Donald Tramp“, kaže Kameron Manter.
Na sceni je, kaže, „personalizovana diplomatija".
„Pošto Balkan nije bogat, ovo je posebno teško za region, jer se pita - što mi imamo da ponudimo? Možda želi da izgradi hotel ili da kupi rudnik“, dodaje Manter.
Što je Amerika za Balkan?
Dolazak Trampa na vlast obradovao je mnoge lidere na Balkanu.
Milorad Dodik je još tokom predsjedničke kampanje otvoreno podržao Trampa i ugostio u Banjaluci njegovog saveznika Rudija Đulijanija, dok je Andrija Mandić, prosrpski političar iz Crne Gore, potpisao inicijativu da se Trampu uruči Nobelova nagrada za mir.
„Snage koje su tokom ratova podržavale nacionalističku politiku, pokušavaju na sve načine da se 'ukopčaju' u Trampov pristup i predstave kao saveznici“, kaže Vesko Garčević.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nekoliko mjeseci prije izbora 2024. u Beogradu ugostio sina predsjednika SAD, Donalda Trampa Mlađeg, a u maju 2025. se i on sreo sa Đulijanijem na Floridi.
I dok su svijetla Vašingtona snažno uperena ka nekim drugim djelovima svijeta, otvara se pitanje ko bi mogao da iskoristi ovakvu situaciju.
SAD su do sada gledale Balkan uglavnom kao „mekani trbuh“ Evrope - region kroz koji konkurentske sile lako mogu da ostvare uticaj i zato tajming „nije mogao bude gori“, smatra Luk Zaner iz nevladine organizacije Centar za američki progres (CAP).
Tokom prethodnih godina, Bajdenova administracija je često govorila o „malignom ruskom i kineskom uticaju“ i tražile od Srbije da se jasno odredi ka evroatlantskom putu.
„Rusi su veoma usredsređeni na veoma težak problem koji su sami sebi stvorili u Ukrajini, ali su Kinezi u veoma dobroj poziciji da prošire uticaj u regionu“, ocjenjuje bivši ambasador Manter.
Od 2010. godine raste upliv kineskih sredstava u Srbiju, a vrhunac je bio 2019, kada je Srbija primila 1,6 milijardi dolara.
„Uvijek sam smatrao da su SAD svojevrstan pouzdani lijepak za zemlje regiona i EU. A ako uklonite lijepak, stvari počinju da se raspadaju. Sada ima onih koji će vrlo rado donijeti vlastiti lijepak, Kina ili Vladimir Putin“, zaključuje Polt.
