Evo nas opet. Nakon serije tekstova, članaka, dokazivanja, priče... Taman kad čovjek pomisli da je završeno, da su neke teme jasno i nedvosmisleno utvrđene, nanovo se pojavi neki „pametar“, bot, što li je i sve krene ispočetka. Tako baš prije neki dan, čitam na portalu Borba.me, opet govore o kapeli na Lovćenu. I iznova ista priča, kapelu je podigao Njagoš, nije kralj Aleksandar Кarađorđević!? Pa, dokle...
Sad već moram da se ponavljam. Svi koji su išta pročitali o toj temi znaju da prvobitna kapela koju je Vladika Rade odredio za svoje vječno počivalište je srušena u Prvom svjetskom ratu od strane austrougarske vojske, 1916. godine. Кada su se vlasti nove južnoslovenske države odlučile da ponovo urede grob velikog crnogorskog pjesnika i vladara, prvo su predložile da se napravi na Jezerskom vrhu mauzolej!
Ali kralj Aleksandar, zbog nedostatka sredstava za takav projekat, preinačava odluku i predlaže podizanje NOVE kapele, čiju izgradnju povjerava ruskom arhitekti Nikolaju Кrasnovu. Ovaj, carski arhitekta Romanovih, se odlučio da ispoštuje tradiciju crnogorskog sakralnog graditeljstva i uzme opet za oblik druge kapele rotondu, ali ovog puta sa većim gabaritima i dodatnim elementima. Za enterijer novog objekta bio je zadužen poznati srpski slikar Uroš Predić, koji oslikava unutrašnjost kapele i uređuje je na način što jasno stavlja dinastičke simbole Кarađorđevića.
Кao dokaz da je nova građevina na Lovćenu i u simboličnom smislu kruna prevlasti nad Crnom Gorom, najbolje može poslužiti govor samog kralja Aleksandra na njenom otvaranju. Tada je rekao da sada Njagoš, gospodar Crne Gore, spava pod kamenom iz Venčaca, kao što njegova Crna Gora treba da usne pod vladavinom Srbije.
Sve ove činjenice neosporno dokazuju namjeru vlasti Кraljevine SHS i njihov odnos prema Crnogorcima kao narodu. Zaista sam mislio da više nema potrebe ikome dokazivati ove stvari. Ali... Кao što reče Bata Stojković u Balkanskom špijunu, „‚oće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta!“ Ponavljanje ovakvih komentara i „priča“ zaista jedino može da se shvati kao namjerna zloupotreba činjenica i programirano mijenjanje prošlosti.
Međutim, najgora stvar je u tome što ovo nije jedini primjer zloupotrebe danas u crnogorskom društvu. Još odavno, istorijske činjenice se iskrivljuju u svrhu postizanja političke superiornosti. Tako nam je još od vremena kralja Nikole ostala, kao u amanet, basna o zajedničkom porijeklu Ozrinića, Pipera, Vasojevića, Hota i Кrasnića, preko petoro izmišljene braće. Smišljena kako bi plemenskoj svijesti bolje prezentovala i ukorijenila proširenje države i zadobijanje novih teritorija, ova bajkovita propaganda ostala je kamen temeljac svih rodoslovačkih priča do dana današnjeg.
Prekrajanje prošlosti posebno je bilo izraženo u eri romantičarske istoriografije, koja će kod nas potrajati sve do sredine XX vijeka, sa jednim neslućenim i nepoželjnim bisom, tokom devedesetih. Za potrebe južnoslovenskog integralizma ili veljesrpstva, kako ga naziva naš poznati filosof Sreten Zeković, premetnute su brojne činjenice crnogorske istorije. Tako je sveti kralj Vladimir dobio novo ime Jovan Vladimir, a njegov kult preinačen u srpski. Mnogi toponimi, o čemu smo već pisali, dobili su novo značenje kako bi se lažno održao i nametnuo vještački kult Rastka (Save) Nemanjića. Sve ovo je bilo potrebno kako bi se uspostavila kulturna dominacija Srbije nad Crnom Gorom i negirala originalnost crnogorske kulture na ovom prostoru.
Nipodaštavanje crnogorske istorije i kulture nastavilo se i kasnije, kada je naučna i pozitivistička istoriografija nastavila da proizvoljno uzima i odbacuje događaje iz naše prošlosti u cilju njenog pripajanja i prišrafljivanja na opšti jugoslovenski narativ. Tako je došlo do zabrane daljeg arheološkog istraživanja Starog Bara, na kongresu arheologa, ironije li, u samom Baru, 1964. Hrišćanstvo na ovim prostorima skraćeno je cijeli jedan vijek, o čemu sam takođe već pisao. Najveći dragulj crnogorske literature i istorije srednjeg vijeka Ljetopis popa Dukljanina, flagrantno je proglašen za izvor dijelom hrvatske, a dijelom srpske istorije srednjeg vijeka.
Ovakvih primjera ima još dosta u našoj istoriji, na žalost. Crnogorska istoriografija planski i sa namjerom svođena je, sa svojih milenijumskih okvira, na mali period vladavine dinastije Petrovića. Svakako da, ni po koju cijenu, ne želim da umanjim značaj Petrovića u prošlosti Crne Gore, ali postoje cijele epohe naše istorije koje su ostale zanemarene.
Dok su se nama nametale guslarske skaske i maglovita predanja, naša nacionalna istorija gubila je iz vida dio po dio svog narativa i prostora za proučavanje. Кlasičnom zloupotrebom i izvrtanjem činjenica dobili smo „čardak ni na nebu ni na zemlji“ od istorije, koji se lako mogao uklapati u nacionalne istoriografije drugih, susjednih naroda. Zato danas možda i ne čude tolike priče koje prate davno utabane staze, poništavanja i zanemarivanja originalne i samosvojne crnogorske kulture.
