Evropska komisija je u posljednjem Izvještaju o Crnoj Gori, u okviru poglavlja 27 konstatovala „ograničeni napredak“, što je ocijenjeno kao najgori rezultat u posljednjih nekoliko godina, navodeći da to ne iznenađuje „imajući na umu da je proces pregovora u ovoj oblasti skoro pa zaustavljen“, što govori da problemi u oblasti životne sredine i klimatskih promjena nijesu bili prioritet prethodne, pa ni ,,pale“ Vlade Dritana Abazovića – kazao je Pobjedi dr Zlatko Bulić, akademik DANU.
U intervjuu Pobjedi naveo je da je nedostatak stručnog kadra u sferi prirodnjačkih stručnih i naučnih istraživanja više nego evidentan, a postoje oblasti koje su praktično nepokrivene.
"Eksperti u pojedinim sferama su rijetki ili ih praktično i nema. Sa ispunjavanjem obaveza, pogotovo kada je poglavlje 27 u pitanju (zaštita životne sredine) se već odavno kasni", kazao je Bulić ističući da Nacionalni parkovi već odavno ne ostvaruju onu svoju funkciju zbog kojih su formirani, što je posebno kulminiralo posljednje dvije godine.
Možete li nam reći kada je u pitanju ekologija, da li su državne vlasti zakazale posljednje dvije godine?
Državne vlasti kad je u pitanju ekologija nijesu zakazale samo zadnje dvije godine, što je više nego očigledno, već i prethodnih 30 godina. Jedina svijetla tačka jeste Deklaracija o ekološkoj državi Crnoj Gori, u trenutku kada je usvojena, bila je odraz svjesnosti o ugrožavanju prirode, duga prema njoj i budućim generacijama i možda dobra prilika da se komercijalizuje jedna ideja po mnogo čemu humana i jedinstvena ili je ona bila samo uklapanje u svjetske trendove i dobar marketing tada tek formirane političke garniture? Crna Gora je tada i više nikada imala samostalno ministarstvo zaštite životne sredine, ali kasnije se ekologija utapa kao prirepak u druga ministarstva sa kojima je često u koliziji, gubi svoje nadležnosti i postaje jedna kozmetička sfera koja samo slijepo prati neka razvojna opredjeljenja u okruženju i Evropi. Ipak, i danas sam ubijeđen i smatram da je ideja o ekološkoj državi, koju je inicirao uvaženi i nikad shvaćeni prof. dr Dragan Hajduković, najveći garant i argument da se racionalno i kontrolisano iskorišćava i afirmiše raskošna prirodna riznica Crne Gore, koja je uprkos brojnim antropogenim zahvatima raznog porijekla još u velikoj mjeri izvorna i očuvana, da se sa time može pohvaliti mali broj država u Evropi i šire.
Da li mislite da smo u ovoj oblasti ,,stali“ i šta, po Vašem mišljenju, treba uraditi?
Već dugi niz godina tapkamo u mjestu. Postojeća zakonska infrastruktura, koja i nije tako loša jer je preuzeta iz pojedinih zemalja koje su članice Evropske unije (Slovenija i Hrvatska), se i ne sprovodi u praktičnom životu, a tome doprinosi praktično stimulativna kaznena politika. Mišljenja sam da bi se kao urgencija u Crnoj Gori trebao donijeti zakon o sprovođenju postojećih ekoloških zakona, a ne da oni budu samo mrtvo slovo na papiru. Ekologija i zaštita životne sredine dijeli sudbinu svih ostalih sektora i poslova, razlika je samo u ,,težini“ i ,,dubini“ posljedica koje se odražavaju negativno ne samo na prirodu, već i na kvalitet čovjekovog života u Crnoj Gori. Država je zakazala u većini sektora, ne samo u oblastima ekologije, zaštite prirode i zaštite životne sredine, koja tek sad, pogotovo zadnje dvije godine nije ni naznaka prioriteta u njenom djelovanju.
S obzirom da je Crna Gora ekskluzivna turistička destinacija, potrebno je zaštitu prirode i životne sredine staviti u vrh državnih prioriteta, što znači mobilizaciju svih sektora u društvu – od Vlade, ministarstava, stručnih i naučnih institucija, državnih i privatnih preduzeća, lokalnih samouprava, veoma brojnog i šarolikog NVO sektora i medija. Jedan manji dio NVO sektora je produžena ruka Vlade Crne Gore, jedan dio pokušava u skladu sa svojim mogućnostima da inicira i realizuje neke manje važne ekološke projekte, a najveći brj organizacija je samo mrtvo slovo na papiru.
Trebalo bi intenzivirati saradnju između nadležnih državnih organa i institucija, stručnih i naučnih institucija i NVO sektora i podići je na znatno veći nivo koji bi se ogledao u profilaciji multidisciplinarnih projekata i naučnih istraživanja čiji bi rezultati bili obavezujući za sve. Takođe je potrebno mnogo više ekološkog obrazovanja i u okviru svih vrsta škola i fakulteta, što više ekoloških kurseva, predavanja, eko-ekskurzija, eko-kampova, eko-planinarenja, ekomagazina, ekoloških radio i TV emisija, ekoreklama, ekofilmova, ekoloških časopisa, priručnika, video materijala, okruglih stolova, ekosajmova, ekofestivala, savjetovanja, simpozijuma, kongresa itd. Odgovor na ovo pitanje završio bih jednim divnim citatom Džejmsa Levloka, autora teorije Gee: ,,Nije krhka priroda nego mi, priroda je izdržala katastrofe gore od onih koje je čovjek do sada izazvao. Ništa što činimo neće uništiti prirodu. Međutim, lako nam se može desiti da uništimo sami sebe“.
Što mislite o radu Nacionalnih prakova Crne Gore, da li obavljaju funkciju zbog koje su osnovani?
Nacionalni parkovi već odavno ne ostvaruju onu svoju funkciju zbog kojih su formirani, što je posebno kulminiralo posljednje dvije godine. Pojedini nacionalni parkovi u okruženju (Srbija, Hrvatska i Slovenija) ostvaruju veći profit nego svih pet nacionalnih parkova u Crnoj Gori. Cijena ulaznica u nacionalnim parkovima je nedopustivo niska i ne prati cijene u okruženju, a neke ekskluzivne turističke atrakcije evropskog formata kao što je splavarenje rijekom Tarom – ,,Suzom Evrope“ su dostigle toliko nisku cijenu da je jedna takva jednodnevna tura 20 puta jeftinija od plažnog mobilijara za jedan dan na nekim atraktivnim crnogorskim plažama. Kadrovska infrastruktura je na niskom nivou. Edukacija i jačanje ljudskih resursa kao jedan od glavnih problema u radu NP se ne rješava godinama, jer su se oni pretvorili u poligon za politička, a ne stručna i ekološka rješenja.
Kako da se stanje u NPCG popravi?
Potrebno je jačanje službe zaštite i njena potpuna reorganizacija u svim segmentima. Na najodgovornija mjesta od generalnog direktora, direktora nacionalnih parkova, upravnog odbora, stručnih službi, postavljaju se isključivo partijski vojnici, ljudi koji nemaju skoro nikakve stručnosti, znanja i radnog iskustva u ovoj izuzetno složenoj i zahtjevnoj oblasti. Naučni savjet nacionalnih parkova već odavno ne postoji, a pojedini parkovi su postali utočište za pojedine partijske kadrove, čija je jedna od osnovnih referenci – nelojalnost prema svojoj državi Crnoj Gori, učešće na tzv. litijama i servilnost prema SPC. Bio sam zapanjen činjenicom kada sam pročitao biografiju jednog od novopostavljenih direktora nacionalnog parka, kada se kao jedna od karakteristika koja ga preporučuje na to radno mjesto navodi da je na rukometnoj utakmici još kao junior dao najviše golova. Prosto nevjerovatno. Ili drugi primjer – da je jedan od direktora nacionalnog parka suvlasnik pilane u neposrednoj okolini parka. Takvih primjera imate napretek po širini i po dubini. Ništa nije slučajno, jer slične slučajeve imamo i na Univerzitetu CG, počev od rektora, dekana, pa dalje, sve do ministarstava, javnih preduzeća i najznačajnijih državnih preduzeća i institucija.
Koji su to najznačajniji problemi nacionalnih parkova?
Problemi koji se odnose na nacionalne parkove, kao i na druga zaštićena područja Crne Gore su: požari, nepostojanje i kašnjenje sa donošenjem planova upravljanja, nedozvoljena gradnja, nedozvoljeno odlaganje smeća, krivolov, nedozvoljena i nekontrolisana sječa stabala u šumama, nedovoljan broj rendžera za kontrolu nedozvoljenih radnji u zaštićenim područjima, nedozvoljeno i nekontrolisano branje ljekovitog bilja u komercijalne svrhe, nedozvoljeno održavanje koncerata u zonama zaštite NP, negativan uticaj buke na životinjski svijet, neadekvatna i nedovoljna turistička signalizacija i dr. Požari su, svakako, jedan od najvećih problema u zaštićenim područjima i u Crnoj Gori uopšte. Štete od njih su astronomske, mjere se desetinama i više miliona eura, a posljedice su više nego katastrofalne. Postavlja se i pitanje postojanja pojedinih institucija (Uprava za šume, JP NPCG i dr.), koje nijesu učinile ništa značajno za zaštitu od požara, jer štete uveliko prevazilaze njihove budžete. Takođe, u Nacionalnim parkovima je gotovo potpuno nestala izdavačka djelatnost vrijednih monografija, publikacija, knjiga – što je vrlo ozbiljan propust. Jedan od rijetko vrijednih primjera je grupa entuzijasta predvođenih Božidarom Proročićem, o kome sam nedavno pisao, i njihovo izdanje u godini jubileja dva broja časopisa ,,Jezerski vrh“ koji govori o ljepotama NP Lovćen, ali i o njegovoj podgorini. Uzmite za primjer NP Lovćen, koji godinama nije pošumljavan (a i sami vidite požare koji pogađaju Crnu Goru) đe nemate jasne razvojne vizije parka, očuvanja i promovisanja flore i faune, prirodnih ljepota ambijentalnih cjelina, zaštite i očuvanja izvorskih voda i još mnogo toga. Na čelu ove institucije se nalazi politički kadar, marioneta koja je izgubljena u vremenu i prostoru, koji svojim neradom, neznanjem i amaterizmom je ovu instituciju dovela na najniže grane od postojanja NP Lovćen. To je cijena politike i političkog izbora.
Politika se umiješala u sve oblasti pa i u zaštitu životne sredine, koliko je to štete nanijelo posebno u izboru kadrova?
Opšta je društvena pojava da su kazne i zabrane samo za nemoćne građane, ali ne i za privilegovane pojedince. Nemoć, odnosno „snaga“ i profesionalni kapacitet (nadležnih) institucija je posebno pitanje, o tome se često piše i govori, pa te ocjene ne bih ponavljao. Mogu samo dodati da su današnje institucije, koje su vezane za životnu sredinu, strašno opterećene nepotrebnim i neproduktivnim kadrovima, naročito na silu stvorenim i (politički) nametnutim rukovodiocima, državnim sekretarima, načelnicima i menadžerima. Stručnog kadra koji je u kapacitetu da profesionalno izvršava poslove, osmišljava, pravi i vodi projekte „od korica do korica“, gotovo da i nema ili je potisnut i onemogućen da bilo što inicira ili promijeni. Nedostatak stručnog kadra u sferi prirodnjačkih stručnih i naučnih istraživanja je više nego evidentan, a postoje oblasti koje su praktično nepokrivene. Eksperti u pojedinim sferama su rijetki ili ih praktično i nema. Ne postoji nikakav program o afirmaciji stručnih i naučnih radnika, jer su oni tretirani maltene kao pripravnici.
Nemamo ni zakon o otpadu, kakva je situacija u toj značajnoj sferi?
U oblasti upravljanja otpadom važno je napomenuti da u dužem vremenskom periodu stanje u pomenutim oblastima u Crnoj Gori nije na zadovoljavajućem nivou, ali da se može konstatovati da su aktivnosti djelimično intenzivirane u cilju unapređenja stanja u ovim oblastima. Takođe, u cilju unapređenja stanja u oblasti upravljanja otpadom planira se znatno rigoroznija primjena odredbi iz Zakona o upravljanju otpadom od strane nadležnih inspekcijskih organa na državnom, a posebno na lokalnom nivou (na lokalnom nivou skoro i da nema rezultata). Današnji ekološki problemi, tj. pitanja, vezani su sa dostignutim nivoom demokratizacije cijelog društva, ne samo njegovih privilegovanih slojeva. Nema ekološkog pitanja koje nije istovremeno i demokratsko. Čini mi se da su sami građani, kao i u mnogim drugim slučajevima, bez opravdanja ostavljeni po strani, nemoćni da nešto značajnije promijene.
Možemo li i kako postići kontinuitet u ispunjavanju obaveza u oblasti zaštite životne sredine koje smo odavno trebali uraditi?
Sa ispunjavanjem obaveza, pogotovo kada je poglavlje 27 u pitanju (zaštita životne sredine) se već odavno kasni. Administrativni, pa i stručni kapaciteti u ovoj oblasti su relativno mali i u velikoj mjeri neefikasni. EU promoviše snažnu klimatsku akciju, održivi razvoj i zaštitu životne sredine. Pravna tekovina EU obuhvata propise koji se odnose na klimatske promjene, kvalitet vode i vazduha, upravljanje otpadom, zaštitu prirode, industrijsko zagađenje, hemikalije, buku i civilnu zaštitu. Crna Gora ima određen i ograničen nivo spremnosti u ovoj oblasti. Ostvaren je zanemarujući napredak u pogledu dodatnog usaglašavanja sa pravnom tekovinom EU, zaštite prirode i razvoja nacionalnog energetskog i klimatskog plana. I dalje su potrebni značajni napori kada je riječ o sprovođenju i izvršenju, naročito u oblasti upravljanja otpadom, kvaliteta vode, zaštite prirode i klimatskih promjena. U predstojećim godinama Crna Gora treba da intenzivira ambicije ka zelenoj tranziciji. I dalje važe stare preporuke iz 2020. U ovoj godini Crna Gora naročito treba da: u praksi sprovede akcioni plan za ispunjenje završnih mjerila u Poglavlju 27, posebno u sektorima otpada, voda i zaštite prirode; preduzme hitne mjere za očuvanje i unapređenje ekološke vrijednosti zaštićenih oblasti i potencijalnih lokacija u okviru projekta Natura 2000, kao što su Ulcinjska solana, Skadarsko jezero, rijeka Tara i ostali riječni tokovi; intenzivira izradu nacionalnog energetskog i klimatskog plana u skladu sa preporukama Energetske zajednice.
Zaboravljena Dukljanska akademija nauka
Član ste DANU, koliko ta akademija posvećuje pažnje projektima iz sfere prirodnih nauka i ekologije uopšte?
DANU nikada nije bila u milosti države Crne Gore. Formirana je kao odgovor nezavisnih intelektualaca na tešku situaciju u društvu i bila je stožer u kulturnoj afirmaciji Crne Gore, borbi protiv srpskog nacionalizma, obnovi crnogorske nezavisnosti, crnogorskog jezika, Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve i vjesnik i pokretač demokratskih procesa u društvu. Radeći u veoma teškim prostornim i materijalnim uslovima za dvije decenije postojanja, postigla je zavidne rezultate koji su cijenjeni i u najelitnijim akademskim krugovima u Evropi. Za ponos Akademiji i Crnoj Gori služi da su njeni članovi bili: Obren Blagojević, Branko Pavićević, Dado Đurić, Danilo Radojević, Ranko Radović, Ljubomir Kuljača, Svetlana Radević – Kana, Nikola Vujošević, Momir Marković, Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Jevrem Brković, Avdul Kurpejović, Husein Bašić, Vinko Malaj, Đeljoš Đokaj, Radoslav Rotković, Radoje Pajović, Sreten Asanović, Milorad Nikčević, Vojislav Nikčević, Josip Silić, Stevan Dedijer, Slobodan Blagojević, Čedo Vulević, Vojislav Vulanović, Branislav Kovačević, Božidar Nikolić, Boško Odalović, Veselin Simović, Milan Pješčić, Branislav Pešić i dr. Sama činjenica da je na godišnjem nivou od države dobijala 100 puta manje sredstava od CANU, koja je uglavnom bila ekspozitura SANU, dovoljno govori o podršci države. Ipak i u tako teškim uslovima DANU je radila na izradi Enciklopedije Crne Gore, u njenom izdanju izašla je kapitalna geografska trilogija i izuzetno vrijedni geografsko-ekološki leksikon uvaženog potpredsjednika DANU Branka Radojičića, a u pripremi je i geografski atlas akademika Mihaila Burića i saradnika, kao i monografija o prirodnoj baštini Crne Gore akademika Zlatka Bulića. Značajan je broj stručnih i naučnih radova koje su pojedini članovi akademije (Vukić Pulević, Mihailo Burić, Staniša Ivanović, Zlatko Bulić, Goran Barović i dr.) objavili o problemima ekologije i zaštite prirode u poznatim i priznatim domaćim i inostranim časopisima. Nadamo se da dolaze vremena kada će se odnos države prema DANU promijeniti i da će se na taj način steći uslovi da se realizuju pojedini započeti projekti u ovoj i drugim oblastima.
