Ako je život „mala božija pisaća mašina“ kako je zapisala britanska književnica Doris Lesing, onda nema dileme da život pjesnika Marinka Pavićevića liči toj velikoj mašini slova, riječi, mudrosti i knjiga izašlih iz dubine njegovog emotivno-misaonog bića.
Elem, ako duhom ne pripadaš carstvu poezije, onda su čitajući Marinka, upitna i tvoja čula spoznaje svijeta u kojem imaginativno često pobjeđuje dosadnu rutinu realnog. Pokazuje Marinko da je moć poetskog uzvišeno slikovita i gotovo neobjašnjiva. Da. I pjevanje i mišljenje. I eros i logos. Pjesnička suština i dubina.
Živjeti u treptaju smisla
Kako se prebaciti u ovaj (ne)stvarni svijet nakon iskustva sa poezijom Marinka Pavićevića? Kada odgovor na ovo pitanje (ne)znamo, onda tu mjeru treba uklopiti u smisao i značenje poetskog jezika ovog znamenitog crnogorskog pjesnika. A kada se to uklopi, to je onda centar duše sve više ranjive u ovom bezdušnom svijetu. Marinkova poezija kao čarobno mjesto upravo je melem takvoj duši. Živjeti u tom treptaju smisla upravo je i Marinkov pjesnički život. Jednostavno, to je svijet u svijetu pjesnikovog razumijevanja njegovog i našeg svijeta. Nije li u tom svijetu osjećaj ispunjenosti upravo u nama samima, u našoj duši, a ne u svijetu iluzija.
Marinkov poetikus iz mnogo razloga snažan je i uzvišen emotivno čulni svijet melodičnih nota u kojima ljudska duša sniva, pati i raduje, sluti, osjeća i miruje. Ovo je knjiga čiste nepatvorene lirike, ne manje i opore melanholije, no prije svega ona je izuzetno moćna, pa na neki način ona je i svojevrsni oblik testamentarnog izabranog i sabranog rukopisa koji komunicira sa svakim čovjekom, njegovim sjetama, bolima, željama i (ne)moćima... Naposljetku, Marinkovi stihovi izraz su dubine sjećanja na sva ona mjesta i ljude koji su nas ne samo pojedinačno već i kolektivno u sjećanju zadužili.
Slušajući glas tih gustih niti Marinkovog pjesničkog tkanja, doživljavamo i proživljavamo nadahnuće koje nam prodire u sadašnjost u kome prepoznajemo žalovanje i tihovanje odsutne prisutnosti ljudi, ne manje i vremena, uspomena, mirisa i zvukova našeg života. To je svojevrsni pokret, u i kroz vrijeme, a Aristotel će reći da su vrijeme i pokret iste suštine. Ujedno, knjiga je poziv na razgovor sa sobom i svojim vremenom a samorazumijevanje tog vremena nikada nije konačno.
Istina duboke stvaralačke intimnosti
Marinkova poezija nam je bitna kao istina duboke stvaralačke intimnosti koja se danas u obezdušenom svijetu materijalnosti sve više marginalizuje. Konačno, uzvišeno poetsko pokazuje ljudima zašto i zbog čega postoje. To zašto i kako, ovaj pjesnik ostavlja u nasljeđe neprekinutih vrijednostikojima poezija udahnjuje dušu uvijenu u bisere blistavih riječi slobode, ljubavi i domovine bez kojih život i nije život. Marinkovi stihovi kao bukvar života prerasli su u kolektivnu majku duha bez koje iskona i iskre našeg postojanja nema.
Onako kako jeste njegovo autentično biće, nalik njemu, Marinko svojom srčanošću, iskrenošću i senzibilnošću slavi slobodu otvarajući široke horizonte nepokornosti. Uostalom ovaj pjesnik, liričar i romantičar, zbori i piše ono što je u korijenu pjesničke misli od antike do danas – sloboda i slobodna misao ničim sputana i omeđena.
I već kako on to gotovo mitski kaže „Može slavuj prestati da pjeva“ ali etos i poetos Marinkovog pjeva o slobodi, ljubavi, čovjeku i njegovoj duši nikada, poručuje i stihom i glasom, sloboda za sve ljude baš onako kao što zbori njegova pjesma „Zakletva Crnoj Gori“ gdje kaže „Htjeli su da ti prošlost uzmu, da starost tvoju prisvoje ko svoju... a ti bivala sve jača i čvršća“.
Izbjegao je Marinko u svojoj poeziji patetitku duše, ali i sačuvao dušu za ljepotu i dobrotu svijeta, i sve to u poetskom maniru nijansiranja i temperovanja, građenja suptilnih slojeva i prelaza, obrtanja i slivanja u konačan sklad postojanja.
Poezija Marinka Pavićevića diše kroz ritam riječi, kroz pauze i prelome stihova, kroz mir i nemir koji izaziva u čitaocu njegova intimna refleksija, onako poput ogledala koja nas upućuju i na neizrecivo i na nevidljivo.
Biljeg vremena
Može „slavuj prestati da pjeva“ ali Marinkova poezija ostaje kao biljeg vremena u kojem je ovaj poetos (p)ostao svevremen i bezvremen. U njemu je poput stare škrinje, arhiva ili trezora, pothranjeno sve u čemu se pojedinačno i kolektivno prepoznajemo. Od svake naše lične i kolektivne „Juvelirnice bola“ čije rane vida Marinkov stih, preko pjesme svakog od nas svom „Voljenom gradu“ čije se prvo sunce ne zaboravlja i sa kojim se umire, do „Korote i suše“ crnogorskog krša, matice između zemlje i neba, vinuća i pregnuća, slobode iz kamena za vječnost imena, Marinko Pavićević ispisao je najljepše lice poetskog bukvara.
Sa tim bukvarom-čitankom ide se daleko kroz svijet sjećanja, svijet slobode, ljubavi, patriotizma i gospodstva posvete imena kojim Marinko čuva sve što čuvati se treba. A na nama je da čitamo i čuvamo ovu biser knjigu.
Poezija Marinka Pavićevića je komunikativna i jasna, čak i za onoga i one koji ne čitaju poeziju, tako da njegova poezija izrasta u oblik posebnog nesvakidašnjeg majstorstva. Baš tako. Njegove pjesničke slike su tako razvijene da postaju više nego očigledne, te kao takve ostaju spomenicima koji govore kako o pjesničkim i duhovnim stremljenjima, tako i o jednom vremenu, koje je, rekosmo autor kao naslon i naklon ostavio za sva dolazeća vremena.
U svakom slučaju, Marinkovo djelo u svim stvaralačkim fazama i aspektima ostaće živ govor osobenog pjesničkog autoriteta koji se ničim ne dovodi u pitanje. Pitanje je samo da li su savremenici ovog pjesnika svjesni ove više nego činjenice, koja prerasta u naše izuzetno duhovno-književno nasljeđe.
Konačno, osebujnom knjigom „Može slavuj prestati da pjeva“ Marinko Pavićević ubjedljivo odgovara na pitanje još iz Helderlinovog vremena: „Kako da poezija bude moguća u komercijaliziranoj i tehniziranoj civilizaciji.“ Moguća je, upravo onako, kako to Marinko osjeća, misli, živi i piše.
