“Ovog puta, poručuju kako je predsjednik Crne Gore tada bio izdajnik – zato što je, izuzetnim naporima i mudrim vođenjem spoljne politike – učinio da tadašnja manja republika u sastavu SRJ ne doživi ni približna razaranja kao što je to bilo u Republici Srbiji, ali i preduzeo sve kako bi NATO intervencija što prije bila obustavljena”, smatra Bošković.
Promoteri “srpskog sveta”, dodaje, i dalje ne osjećajući odgovornost za katastrofalne poraze, političke i vojne promašaje, unesrećene živote, raseljene i nebrojene žrtve, još jednom upiru prstom u Crnu Goru.
“Biće da Miloševićev general, uzgred pravosnažno osuđen za ratni zločin, Vladimir Lazarević i njemu slični, i dalje ne mogu da prežale što Crna Gora tada nije sravnjena sa zemljom, što je vizionarskom politikom sačuvana od bombardovanja većih razmjera, i to uprkos provokacijama Vojske ovog istog generala, koja je namjerno i od Luke Bar i od drugih strateških tačaka pravila mete”, ističe Bošković.
Kako navodi, pamte se i “vapaji” Lazarevićevih sljedbenika, koji su javno kukali – gađajte i nas, nijesmo gubavi.
“Pamtimo i Sedmi bataljon. Pamtimo i svaki drugi atak usmjeren u cilju podrivanja Crne Gore i njenog osamostaljenja”, navodi Bošković.
Crnogorci su dio NATO snaga na Kosovu koje, dodaje, između ostalog, rade u cilju bezbjednosti tamošnjih Srba – i umjesto da ga to raduje, Lazarević to kvalifikuje kao tužnu činjenicu. Biće da to iz njega progovara zavist i zloba.
“Lazareviću i njegovim medijima ostavljamo da se preispituju kako to da su izgubili baš svaki rat koji su vodili, da su unesrećili svoj narod gdje god da su ga “branili”, a da su njihove “dobre namjere” sa susjedima uvijek završavane presudama – od genocida do zločina protiv čovječnosti, od masovnih grobnica do hladnjača. To nijesu bile naše bitke”, zaključuje Bošković.
