Kiši i tmurno je, a tako je i u duši od svega što nas je snašlo ove godine, kaže u razgovoru za Skala radio ova književnica i slikarka.
Snašao nas je virus Covid-19, pred kojim je stalo čovječanstvo, ali i gomila ružnih riječi i neprilika u Crnoj Gori u ovom vremenu smjene vlasti, za koje Bosa Pušić kaže da je tako onespokojavajuće i tako strašno kao da imamo olovni oblak nad glavom.
„Ne znam gdje to vodi i da li su ljudi toliko sujetni, slijepi i gluvi da toliku enrgiju troše na nepotrebne stvari. Višestranačje sam zamišljala samo kao razliku u tome da li ćemo graditi hidrocentralu ili novo pozorište. Da li ćemo graditi parking ili ćemo graditi novi put. Međutim, ovo premašuje i najgora očekivanja. Bojim se krvi i nevinih žrtava. Bojim se da ovo ne pukne na neku ružnu stranu“, saopštava naša sagovornica.
Njena strana je umjetnost, pero i kist, pa i kada je na liječenju u banji Igalo, kako je bilo prošle godine prije korone u kojoj je napisala dvije knjige.
Od Covida se umjetnica Pušić danas čuva u svojoj kući, onako kako nalažu stručnjaci i ljekari, a to znači maska, distanca, pranje ruku kad treba i kad ne treba.
Osjeća se, nadalje će Bosa, kao zatočenik, jer je svaki čovjek socijalno biće.
“Kada ga izdvojiš i kad živi otrgnut od svojih prijatelja, od lijepih događanja koja su u normalnom životu prisutna, kao što su izložbe, književne večeri, koncerti, druženja uopšte, i kad svega toga nema, onda je to kao da ste u nekom košmarnom snu”, navodi ona.
Među javom i međ snom, umjetnicima se po pravilu dešavaju ljudi i susreti i to pravi ljudi u pravom trenutku.
Tako je, priča Pušićeva, za vrijeme boravka u banji Igalo, gdje se veoma lijepo osjećala,uz svu pažnju divnog osoblja i lijepu atmosferu, uspjela da napiše dva romana.
Jedan je ispovjedni pod nazivom „Daleki akordi“ sa sjećanjima na dane iz studentskog grada, u jakoj želji da oživi jedno biće koje joj je otvorilo i vidike i životni put, a to je njen suprug Ilija Pušić.
Drugu, knjigu za djecu, takođe je napisala u banji, zahvaljujući divnom kontaktu sa učenicima dramske sekcije koje je njihova nastavnica dovela u banju u Art-kvart prostoriju za umjetnost.
U to vrijeme Pušićeva je završavala roman za djecu koji je htjela da nazove „Pozovi zvijezdu padalicu“.
U druženju sa djecom dala im je zadatak da svako napiše kako bi se knjiga po njima završila i to je bio razlog promjene naziva ovog romana, čija je glavna krimi priča pod konačnim naslovom „Poželi zvijezdu padalicu“, kazala je Pušić.
Da ništa u životu umjetnika nije slučajno, gdje god da je i što god se dešavalo oko njega, potvrđuje i susret u banji sa gospodinom sa kojim koji je slučano dijelila sto u trpezariji, a inače vlasnikom digitalne privatne štamparije u Skoplju.
Nakon priče da upravo piše roman, ljubazni gospopdin joj je kazao da će joj ga gratis štampati. Roman je iz štampe izašao 15. marta, a zbog korone svi pacijenti su iz banje izašli 20. marta.
Boraveći u banji Igalo, Bosa Pušić nije mirovala.
Onaje u druženju sa članovima Art-kvart prostorije koju je vodila Mirna Marić medicinska sestra, koja je inače radila dekupaž, a Marina Seferović bojila svilu, Bosa je naslikala čitavu izložbu. Neplanirano, izložba je bila otvorena više odšest mjeseci, jer je banja zbog Covida zatvorila vrata pacijentima. Prije i u toku epidemije, samo umjetnici znaju da pronađu akorde duše i zvijezdu padalicu, svjedoči topla priča Bosiljke Pušić.
Ona poručuje pred kraj ove ružne godine, da nam preostaje da iz sebe iskopamo i posljednje trunke optimizma, jer ako ne vjerujemo da će nam svanuti, neće nam ni svanuti.
