-Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua, napominje u uvodu razgovora novinarka Nikčević dio Stjepaonivićevog životnog puta.
Portal Analitika prenosi dio Stjepanovićeve ispovijesti, objavljene u nedjeljniku Vreme:
“…Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.
Niste?
Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!
U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:
"Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!"
Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!
Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem... Postao sam mizantrop!
Baš – mizantrop?
Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.
"Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.
"Nije tačno!", skočio je jedan moj kolega. "Naši nisu imali snajper!"
"Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!", rekao sam.
Kada je počeo rat...
Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem...
Kako su vas mobilisali?
Kako?! Rafal u vrata, a onda:
"Neka izađu svi muškarci!"
Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.
"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"
"Sin", rekao sam.
"Dobro, pređite obojica na onu stranu."
Svrstao nas je među svoje, među Srbe.
Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...
Kako niste?
Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...
Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim...
Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?
Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
"Napunite ih!", naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!
Na koga?!
Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...
"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.
"Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."
"Samo sam izvršavao naređenja" – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.
Jeste li pucali?
U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?
Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.
Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.
Za koga ste navijali?
Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.
Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.
"Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!", čuo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!"
A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!
"Ko ga jebe što je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala.
Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?
Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat...
Šta je radna četa?
Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.
"Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način...", govorili su.
Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?
Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto... Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.
Kako ste uspjeli da oslobodite sina?
Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.
Marko i ja smo otišli kod komandanta.
"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"
Sin me je pogledao... Taj pogled ne mogu da zaboravim... Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.
"Slobodni ste!", rekao je.
Obojica?
Čekajte!... Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.
"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.
I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.
"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"
Ostali ste?
Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest... Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je...
"Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo", rekao mi je bezbjednjak iz čete. "Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu."
Zašto u Žepu?
Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima... Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.
"Izvinite", prišla je pilotu, "ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?"
"Prazan sam, gospođo", odgovorio je. "Ali..."
Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.
"Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!", nasmijao im se.
U pola dva su stigli na Batajnicu.
Kako ste saznali da su stigli?
Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je... Veze su bile u prekidu... Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.
"Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će...", vikao sam u slušalicu.
"Stigli su, već su stigli", prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.
Slušalicu je preuzela Zorica.
"Kako je tamo?", prošaputao sam molećivo.
Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze... Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.
Kada ste vi izašli iz Sarajeva?
Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...
"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.
Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!
Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću...
Kompletan intervju možete pročitati u nedjeljniku Vreme, broj 1127, od 9. avgusta.
