Pokušao sam, slušajući Borisa B. o ulovu nekih ljudi (zamislite - ulovu) uz pomoć policijskih čizmama(sic!), o tome da su oni tek predjelo (zamislite da su ljudi predjelo), da razumijem poslanike koji mirno slušaju ove nesojske bedastoće gdje se ljudi nazivaju lovinama, koji su smješteni na nekoj trpezi.
I niko da se pobuni.
Da reaguje.
Niko da se zastidi, a sjedi u istoj sali sa takvim primjerkom.
Niko da ga upozori.
Niko da shvati težinu poganštine koju taj lik izgovara.
Niko da se sjeti da majke, supruge, djeca tih ljudih slušaju kako su im očevi predjela i lovine na tanjiru ove neponovljive osobe.
Dakle, gori su od njega.
Makar da se nekome povraćalo.
Svi mirni.
Nema mu slike do Šekspirove Katarine, ćerke Batiste, bogatog viteza iz Padove.
Koja je imala takvu narav i tako pogan jezik koji su Šekspira natjerali da kaže kako se činilo sasvim nevjerovatno, ustvari nemoguće da nju neko oženi.
Ko će ovoga da uzme, vidjećemo.
Vidjećemo, vrlo brzo, kako će proći ovi što ih ne pritvara sud na predlog tužilaštva, već, kao kod Pinočea, love policijske čizme.
Osamdeset poslanika Skupštine Crne Gore, minus njih dvoje-troje, jednako su krivi za verbalno iživljavanje nad ljudima lišenim slobode.
Ministar pravde nije čuo ništa, a predsjedavajući nije odavde.
Skandalozno.
Sramotno.
Svi vi u Skupštini Crne Gore zaslužujete Borisa Bogdanovića.
