Boris Džonson imao je velike planove za 2020. Nakon što se konačno riješilo pitanje Brexita koje je državu mučilo gotovo četiri godine, premijer je bio spreman da potroši dio političkog kapitala koji je zaradio svojom premoćnom izbornom pobjedom kako bi ujedinio naciju. Tada se dogodio Covid-19.
Džonsonovi planovi sada izgledaju uništeno. Želio je da iskoristi lični entuzijazam za Brexit kako bi ulio svjež osjećaj optimizma da se svjetlija budućnost Velike Britanije nalazi izvan Europske unije. Oslobođena briselske birokratije, Džonsonova vlada obećala je da će se pozabaviti socijalno-ekonomskom neravnotežom Velike Britanije koja je u nekom smislu dovela do Brexita „izravnavanjem“ ugroženih područja. Takođe će težiti jačanju veza između četirju nacija u Velikoj Britaniji, koja je dostigla gotovo prelomnu tačku usred gorčine nakon referenduma 2016. godine. Ukratko, čovjek koji je vodio kampanju koja je izazvala toliko podjela bio je dovitljivo taktičan u namjeri da izliječi zemlju.
Greške počinjene u ranoj fazi pandemije
Međutim, za ovih deset mjeseci, njegova vlada počela je da ostaje bez resursa i da gubi dobru volju. Džonsonovi protivnici ukazivali su na brojne greške počinjene u ranoj fazi pandemije tokom testiranja i zbunjujućih poruka zbog zaključavanja, najvećeg broja smrtnih slučajeva u Evropi i najgore recesije bilo koje velike ekonomije kao dokaz njegovih neuspjeha. Još gore, članovi stranke kojoj on pripada strahuju da njegov nedostatak osjećaja za detalje i instinkt za borbenu politiku uzrokuju promjenu u percepciji premijera u javnosti: od dopadljivog optimiste do nesposobnog nasilnika koji beznadežno gubi kontrolu. Zabrinuti su zbog štete koja bi ovim mogla dugoročno da bude nanijeta i Džonsonovoj ličnoj misiji, ali i onoj koja se vezuje za Konzervativnu stranku.
Jedan bivši ministar iz kabineta konzervativaca i Džonsonov kolega, koji je želio da ostane anoniman, saglasan je s ovom analizom.
„Za rješavanje ovakve krize potrebno vam je povjerenje javnosti i trebaju vam različiti dijelovi države koji što efikasnije zajedno funkcionišu", rekao je ovaj političar.
„Umjesto toga, uspjeli su da razbjesne lidere Škotske i Velsa, vodeći uglavnom besmislene borbe s gradonačelnicima većih gradova u kojima konzervativci od davnina ne stoje dobro. To je vrlo čudan način ujedinjenja zemlje“.
Sukob sa laburističkim gradonačelnikom Mančestera
Tokom protekle sedmice, Džonson je dugoj i javno blatio laburističkog gradonačelnika Mančestera Endija Barnama. Džonson je želio da u gradu bude uspostavljan najviši nivo ograničenja u borbi protiv Covida koja postoje u Britaniji. Barnam nije želio da se to dogodi bez veće finansijske podrške centralne vlade. Cijela stvar završila okončana je u potpunom haosu, jer Džonsonova vlada nakon propadanja pregovora nije jasno stavila do znanja da je novac koji Barnam smatra nedovoljnim i dalje dostupan. To je dovelo do televizijske konferencije za novinare na kojoj je Barnam navodno uživo saznao da je vlada povukla njihovu ponudu od 60 miliona funti namijenjenih gradu, umjesto da ponudi samo 22 miliona funti.
Vlada tvrdi da je cijelu stvar osmislio Barnam, dok je zapravo nadležni ministar razgovarao s njim prije konferencije za novinare.
Vladin ministar rekao CNN-u da „ne postoji niti jedan dokaz da se premijer sukobio s Barnamom", dodajući da centralna vlada „prirodno mora da uravnoteži ekonomska i javna zdravstvena pitanja, dok su lokalni političari u mnogo većem fokusu“, što implicira da se Barnam politički igrao s Džonsonom.
Međutim, zabrinjavajuće za Džonsona, njegovo lični rejting i povjerenje u njegovu vladu dovoljno su naglo propali od krize da istina više i nije u potpunosti važna.
„Kada pogledate Borisov lični brend, primjećujete dramatičan pad broja ljudi koji misle da je simpatičan i pouzdan od početka pandemije. Sada zaostaje za Kirom Starmerom (liderom opozicione Laburističke stranke) po gotovo svim tim metrikama“, istakao je Kris Kurtis, direktor političkih istraživanja u anketi YouGov.
Ovaj pad povjerenja posebno je toksičan za Džonsona kada se kombinuje s reputacijom koju imaju konzervativci u dijelovima zemlje koji su u prošlosti glasali za laburiste, a Džonson je uspio da obezbijedi podršku na prošlomjesečkim izborima – takozvanom Crvenom zidu.
Odbijanje predloga fudbalera Mančester Junajteda
Ovoj reputaciji nije pomoglo to što se Džonson našao u drugoj rundi borbe s popularnim fudbalerom Mančester Junajteda Markusom Rašfordom oko obezbjeđivanja obroka za najsiromašniju djecu za ovogodišnje božićne praznike. Džonson je u srijedu uveče uputio svoju stranku da glasa protiv ovog predloga.
„Ljudi će se sjetiti za šest ili 12 mjeseci da vladu izgleda nije bilo briga hoće li djeca gladovati za vrijeme Božića za vrijeme ekonomske krize. Finansiranje košta relativno malo u poređenju s ostatkom vladine ovogodišnje potrošnje", rekla je Loren MekEvat, nekadašnja specijalna savjetnica u prethodnom sazivu administracije konzervativaca.
„Ovo ulazi u narativ koji i dalje postoji da konzervativcima na kraju nije toliko stalo do siromašnih ljudi“.
Ono što je zbunjivalo mnoge posmatrače zbog afere Rašford je to što je Džonson ranije ove godine morao da se osvrne na istu stvar tokom ljeta.
„Ova vlada je poput onog GIF-a na kojem Sideshow Bob neprestano gazi po istim grabljama i udara se u lice", kaže Rob Ford, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Mančesteru.
Kreiranje politike na osnovu praćenja fokus grupa
Sve ovo samo otvara pitanje vladine nadležnosti.
„Ova vlada je od početka krenula sve da hipercentralizuje od malog tima u Dauning stritu, kako bi imala čvrst nadzor nad Džonsonovim projektom“, istakao je poslanik konzervativaca.
To znači da mala grupa ljudi donosi odluke u oblastima za koje možda nijesu stručnjaci. To je i u idealnim uslovima dovoljno teško, ali tokom krize koja pogađa cijelu zemlju i koja se neprestano mijenja, to je gotovo nemoguće“.
Takođe je naveo da smatra da se „previše oslanjaju na fokus grupe“ kako bi apelovali na javno mnjenje.
„Problem je u tome što fokusne grupe nemaju previše predviđanja. Jednog dana nešto bi moglo da bude vrlo popularno, ali šest mjeseci nakon toga izgleda kao velika greška. Uobičajena praksa u vladi je da se pronađe prava politiku i plasira javnosti, a ne obrnuto“.
Brojni sadašnji i bivši Dauning strit insajderi rekli su CNN-u da je, iako je istina da je ova vlada pratila puno mnogo fokus grupai smatrala ih veoma važnima, podijeljeno mišljenje o njihovom preciznom uticaju na kreiranje politike. Neki su rekli da su se odluke donosile na osnovu fokus grupa; neki su rekli da su pomogli u oblikovanju načina na koji će vlada plasirati politiku javnosti; neki su tvrdili da je to dovelo do velikih političkih zaokreta, uključujući i tokom kampanje Rašforda. Vladin zvaničnik negirao je ovu tvrdnju.
Negiranje grešaka bez trunke kajanja
Bez obzira na to šta je istina, teško je poreći da je Džonsonova vjerodostojnost ove godine ostvarila značajan pogodak. Mnogi ukazuju na skandal oko njegovog najstarijeg savjetnika, Dominika Kamingsa, kao na najgori trenutak u godini. Kamings je, pokazavši simptome Covida, odlučio ode stotine milja od svoje kuće u Londonu kad je vladin savjet jasno rekao da treba da ode u samoizolaciju. Kamings je tvrdio da je to učinio kako bi brinuo o svom malom sinu.
„Mogli su prekinuti tu priču za 48 sati da su rekli da se očajnički brinuo za svoju bebu i da je sada shvatio da to nije u redu“, rekao je ministar iz nekadašnjeg saziva vlade.
Umjesto toga, Kamings je održao bizarnu konferenciju za novinare na kojoj je branio ne samo svoje prvo putovanje, već i izlet automobilom za koji je tvrdio da ide samo da testira vid.
„Odbijanje da se pokaže bilo kakva vrsta kajanja dovela je do velike promjene raspoloženja. Ta epizoda simbolizuje ono što nije u redu u pristupu", dodao je bivši ministar.
Bilo da je to pošteno ili ne, svakako je moguće argumentovati slučaj da je Kamingsov skandal imao tri ključna sastojka: 1. podmetanje; 2. nedostatak izvinjenja; 3. agresivan odgovor. Ovo je takođe moguće postaviti i kao odgovor Barnemu i Rašfordu. U slučaju ovog drugog, Džonsonu nijesu pomogli članovi stranke kojoj pripada, implicirajući da su neki siromašni roditelji nesrećni i da nijesu zainteresovani da prehrane djecu te da su djeca ionako uvijek bila gladna.
Produbljivanje ustaljenih sterotipa o konzervativcima
Sve ovo Džonsona čini ranjivim za one koji bi ga doživjeli kao zlobnog nasilnika koji vodi haotičnu vladu.
„Pošteno ili nepravedno poigrava se stereotipom o konzervativcima koji nijesu zainteresovani za siromašne i nijesu zainteresovani za sjever zemlje. To, na žalost, stvarno šteti njegovoj agendi za izravnavanje, cementiranje crvenog zida i odbranu unije“, dodaje bivši ministar.
Važno je naglasiti da, kako stvari stoje, Džonsonova stranka i dalje prednjači u anketama. Vladin ministar svodi to na činjenicu da, uprkos svim naslovima, Džonsonovi stvarni postupci predstavljaju alternativni narativ koji glasači razumiju.
„Ako se udaljite od Covida, sve velike najave koje smo dali usredsređene su na ulaganja u vještine, a nijesmo došli do drugog kruga mjera štednje uprkos velikom pritisku. Sve ove stvari sugerišu da je rast i dalje glavni prioritet premijera“, rekao je bivši ministar.
Međutim, uprkos tim anketama, Džonson je tek u decembru ostvario većinu, a ta prednost opada. I kako se kriza nastavlja, mnoge njegove prethodne pristalice sve su sumnjičaviji da je Boris Džonson ikada zaista bio čovjek koji je ujedinio zemlju podijeljenu političkim haosom za koji je u velikoj mjeri bio odgovoran.
