Varvarski napad na prostorije islamske zajednice u Tivtu bilo bi olako o(t)pisati kao izolovani incident. Sam čin je, nesporno, zločin mržnje, pa je kao takav morao biti procesuiran. Smišljen je da izazove najveću zamislivu uvredu tivatskim muslimanima. Poruka koja je poslata pripadnicima najmlađeg crnogorskog džemata je jeziva: na najvulgarniji način bićete spriječeni u obavljanju onoga što je vama najsvetije – u molitvi. Tu nema prostora za drugačija tumačenja: ako ovo počiniocima prođe, ako se izvuku sa svojom svinjarijom, što je sljedeće: da pale i vješaju?
Kad tužilac ignoriše šovinizam: Zato je jeziva odluka tužilaštva u Kotoru da stvar okarakteriše kao »uništenje ili oštećenje tuđe stvari«. Nije molitveni prostor muslimana u Tivtu »tuđa stvar«, nego stvar od najvećeg simboličkog značaja za tu zajednicu. Niti je ono što je učinjeno »uništenje stvari«, nego brutalan atak na jednu vjersku zajednicu.
I šta sad: uhapšeni treba da plate hemijsko čišćenje i nove prozore i – to bi bilo to?
Odgovornost nadležnih se, naravno, ne završava sa brzom reakcijom policije. Jer ono što u tivatskom incidentu brine zapravo je njegova institucionalna pozadina. Jer, individualni izliv etničke i vjerske mržnje je jedno – riječ je, napokon, o incidentu , dok je sistemska diskriminacija nešto sasvim drugo, daleko ozbiljnije.
Otud je i žustra reakcija reisa Fejzića, prepoznatljivog po mudrim i odmjerenim javnim istupima, bila precizna i adekvatna.
Reis je podsjetio da se »islamska zajednica više puta obraćala lokalnoj upravi za obezbjeđivanje pomoći pri kupovini lokacije i prostora za vjerski objekt, kao i parcele za groblje«, ali da »nisu naišli na bilo kakvo razumijevanje«.
Pitanje bez odgovora: Stoga je reis pitao nadležne da li je Crna Gora građanska i pravna država, je li svim njenim građanima zagarantovano ispovijedanje vjerskih prava i, konačno, da li su svi građani jednaki pred zakonom?
O tome je riječ: da je nepoželjan i da njegove vjerske prakse neće biti tolerisane nekome se može saopštiti na više načina: bacanjem svinjskog izmeta u molitveni prostor, kao i (ne)donošenjem odluka u lokalnoj administraciji; bolesnim napadom pojedinca ili diskriminacijom kroz institucije i, konačno, odlukama tužilaštva koje maskiraju suštinu zločina.
Postoji bezbroj načina za tihi marš diskriminatorske prakse kroz bezbrojne sive zone, pravne rupe i nedorečenosti. Uvijek je, konačno, za diskriminaciju moguće naći neko bijedno proceduralno opravdanje, pa uprkos očitoj diskriminatorskoj praksi retorički potvrditi svoju privrženost jednakosti svih građana i slobodi vjeroispovijesti. Ta je vrsta diskriminacije ono zbog čega je reis podigao ton, ono zbog čega svi trebamo podići ton, jer ona naročito brine.
To što se stvar dešava u Boki situaciju još gorom: jer niti je netolerancija u bokeškoj tradiciji, naprotiv, niti su ovakvi incidenti primjereni Tivtu, koji je i prije gradnje Porto Montenegra bio lijepi, mali kosmpolitski grad.
Izlivi mržnje: U dva dana vidjeli smo dvije brze i profesionalne akcije policije. Prije Tivta, bilo je Cetinje. Tamo je mladić spalio srpsku zastavu. Divljački napad na srpsku zastavu se, takođe, desio iz mržnje. Mržnje u ovom društvu, očito, ima više nego što se želi priznati. Ponavljanje refrena o »uspjehu crnogorske multikulture i dugoj tradiciji međuvjerske tolerancije« neće pomoći. Treba djelovati.
Međutim: da ne bismo dolazili u bizarnu situaciju da aplaudiramo policiji zbog toga što hapsi, nužno je isušiti šovinističke bare u obrazovnom sistemu, državnoj i lokalnoj upravi. Kada su oni očišćeni od diskriminatorskih praksi, neće biti problema: incidente je lako sprječavati i kažnjavati, ako te incidente ne proizvode sami sistemski nedostaci.
Do tada, neki će biti jednakiji od drugih. Do tada, paljenje srpske zastave tužilaštvo će karakterisati kao »povredu ugleda strane države« dok će se skrnavljenje džamije zvati »uništavanje imovine«. A stvar je jednostavna: radi se o, ma šta to značilo, uništavanju ugleda ove države.
Andrej NIKOLAIDIS
