Crna Gora je dobar primjer modela „početne digitalizacije sa zaostajanjem u razvoju“. Iako zakon propisuje biometrijsku identifikaciju, sprovodi se samo djelimična „elektronska provjera“, pa je izborni proces ostao „analogan i papiran“ bez korišćenja savremenih digitalnih tehnologija u realizaciji, kontroli, brojanju i prezentaciji rezultata izbornog procesa.
To je u intervjuu za Pobjedu kazao sudski vještak i stručnjak za telekomunikacije i informacione tehnologijePredrag Boljevićgovoreći o mogućem napretku u digitalizaciji i korišćenju vještačke inteligencije (AI) za potrebe izbora.
On je ukazao na zaključak Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) da je tokom parlamentarnih izbora 2023. godine „registracija birača bila pasivna“.
"Preciznije, digitalizacija je prisutna u evidencijama i provjerama, ali ključni problemi ostaju povjerenje u birački spisak i transparentnost procesa", dodao je sagovornik Pobjede.
Po njemu, Crna Gora nije usamljeni primjer, već se slični problemi ponavljaju širom zemalja Zapadnog Balkana koje nijesu u Evropskoj uniji.
"Sudeći po političkim akterima, oni žele do zadnjeg momenta, kad budu primorani, da koriste manipulativne mogućnosti zastarjelih sistema analognog i papirnog glasanja", smatra Boljević.
Kako je dodao, AI može postati „aktivni mehanizam kontrole izbornog integriteta, sposoban da u realnom vremenu identifikuje i ograniči zloupotrebe uz minimalnu potrebu za ljudskom intervencijom“. Što je još značajnije, Boljević smatra da je već za izbore u junu 2027. godine moguće koristiti neke od naprednih tehnoloških rješenja, te da Crna Gora ima dovoljno stručnog kadra kako bi se do tada realizovali svi neophodni koraci.
Crna Gora ima široku pokrivenost 4G i 5G signalom. Što, onda, sprečava povezivanje svih biračkih mjesta u realnom vremenu sa centralnom bazom podataka? Da li je problem tehnički, sigurnosni ili politički?
BOLJEVIĆ: Iako Crna Gora ima gotovo potpunu 4G i 5G pokrivenost, prepreke za uspostavljanje sistema u kojem su sva biračka mjesta u realnom vremenu povezana sa centralnom bazom nijesu primarno infrastrukturne, već kombinacija pravnih, sigurnosnih i institucionalnih faktora. Tehnički, takav sistem je danas potpuno izvodljiv jer mobilne mreže imaju kapacitet, neznatno kašnjenje (latenciju) signala i dostupnost prenosa podataka u realnom vremenu sa lokacija u naseljenim sredinama na kojim se postavljaju biračka mjesta. Ključni izazovi su standardizacija sistema, interoperabilnost državnih baza i definisanje protokola o razmjeni podataka.
Drugi sloj problema je sigurnosni, jer izborni sistemi spadaju u kritičnu informacionu infrastrukturu, pa svaka konekcija „uživo“ povećava potencijalnu površinu napada zbog čega su neophodni visoko sofisticirani mehanizmi zaštite: enkripcija, autentifikacija, segmentacija mreže i stalni monitoring.
Ipak, najosjetljiviji aspekt je institucionalni i politički. Uvođenje ovakvog sistema podrazumijeva visok nivo povjerenja u institucije koje upravljaju podacima, kao i jasnu odgovornost za eventualne greške ili zloupotrebe. U praksi, upravo taj nivo povjerenja i političkog konsenzusa često predstavlja najveću prepreku, mnogo više nego sama tehnologija.
Može li se uopšte garantovati potpuna sigurnost prenosa podataka između biračkih mjesta i centralne baze mobilnim mrežama ili bi to otvorilo prostor za nove vrste manipulacija i sajber napada?
BOLJEVIĆ: Apsolutna sigurnost u digitalnim sistemima se ne može garantovati, kao što se apsolutna sigurnost ne može garantovati ni u onim „analognim“ koji su do sada korišćeni. To ne znači da su digitalni sistemi prenosa i obrade podataka manje sigurni, ali su neuporedivo sigurniji nego postojeći u kojim čovjek igra ključnu ulogu u prenosu i obradi informacija iz izbornog procesa. AI i digitalni sistemi realizacije, obrade i prenosa podataka generišu daleko manje rizike koji se mogu svesti na veoma nizak nivo uz pravilnu arhitekturu sistema, odnosno način na koji se on dizajnira i njime upravlja.
Prenos podataka preko mobilnih mreža visoko je siguran ako se koriste sigurnosni alati kao što su end-to-end enkripcija, VPN tuneli, višefaktorska autentifikacija i striktna kontrola pristupa sistemu. S druge strane, povezivanje biračkih mjesta u realnom vremenu otvara prostor za, recimo, presretanja komunikacija, napade na krajnje uređaje na biračkim mjestima ili DDoS napade na centralni sistem. Zbog toga ovakav model mora uključivati tzv. „redundanciju“, odnosno „rezervu“ poput offline režima rada, zatim nezavisne sigurnosne procjene i jasne procedure za krizne situacije. Takav sistem može biti visoko siguran i funkcionalan, ali samo ako se posmatra kao kombinacija tehnologije, procedura i povjerenja, a ne kao čisto tehničko rješenje.
Kako vidite budućnost izbora? Hoće li će digitalizacija i AI donijeti više sigurnosti ili otvoriti prostor za nove zloupotrebe?
BOLJEVIĆ: Digitalizacija i AI u budućnosti će sigurno biti neizostavan alat i osnova za realizaciju izbornog procesa. Zato ključno pitanje nije da li će tehnologija biti korišćena, već kako će biti regulisana i kontrolisana.
Sa pravnog aspekta, ključni izazov je balans efikasnosti i zaštite ličnih podataka. Obrada osjetljivih podataka, uključujući identitet, prebivalište i kretanje preko granice, mora biti u skladu sa zakonom, uz definisanu svrhu, ograničenja i rokove čuvanja podataka. Posebno je važno spriječiti tzv. „funkcionalno širenje“ sistema da se podaci prikupljeni za izbore koriste u druge svrhe. Zato su neophodni snažni mehanizmi nadzora, transparentnosti i nezavisnih kontrola, kako bi se očuvalo povjerenje građana.
Budućnost izbora i brzina implementacije AI i digitalnih tehnologija u izborni proces zavisiće od sposobnosti institucija da uspostave jasna pravila, tehničke standarde i odgovornost za njihovu primjenu. Drugim riječima, digitalizacija može biti snažan alat za jačanje demokratije, ali samo ako ide ruku pod ruku sa pravnim okvirom, sigurnosnim postavkama, povjerenjem javnosti i političkim konsenzusom.
Što bi bilo potrebno da se određeni stepen digitalizacije primijeni već za izbore 2027. godine?
BOLJEVIĆ: Ukoliko bi postojala politička volja, određeni stepen digitalizacije mogao bi se pripremiti već za izbore 2027. godine, ali uz realna očekivanja i pažljivo definisan obim. Ključno bi bilo da se digitalizacija proglasi javnim interesom, čime bi se omogućilo efikasnije donošenje odluka i ubrzana realizacija kroz direktne pregovore sa provjerenim isporučiocima hardverskih i softverskih rješenja.
S obzirom da su izbori u junu sljedeće godine, realno je očekivati osmišljavanje potpuno novog uređaja - konzole na glasačkom mjestu, umjesto postojećeg tehnološki prevaziđenog. Ona bi imala unaprijeđenu biometrijske identifikaciju birača, digitalnu podršku glasanju, te posebno modernizaciju faze prebrojavanja glasova primjenom OCR tehnologija, kako to rade već rade u Albaniji, a predvidjeli su u Bosni i Hercegovini.
Napredniji modeli, poput potpunog online povezivanja biračkih mjesta sa centralnim registrom i korišćenja AI u realnom vremenu za provjeru statusa birača, takođe su tehnički ostvarivi. Ali zbog kratkog roka i potrebe za temeljnim testiranjem i sigurnosnim provjerama, njihovu punu implementaciju ne bi bilo odgovorno garantovati.
Da li Crna Gora ima kapacitete da tako nešto realizuje?
BOLJEVIĆ: U Crnoj Gori postoji razvijena IT privredna infrastruktura, uključujući domaće softverske kompanije, startap zajednicu i stručnjake koji rade na međunarodnim projektima. Dakle, znanje i iskustvo na kompleksnim informacionim sistema nesporno postoji, uključujući oblasti poput obrade podataka, sajber sigurnosti i sistemske integracije.
Ono što eventualno nedostaje, poput specijalizovanih AI rješenja za izborne procese ili naprednih sigurnosnih platformi, može se relativno brzo i kontrolisano obezbijediti kroz međunarodno tržište IT usluga. Ključno je da država zadrži punu kontrolu nad arhitekturom sistema, podacima i sigurnosnim standardima, dok se eksterni partneri koriste za razvoj i transfer znanja.
Realizacija ovog iskoraka u potpunosti zavisi od strateške odluke Vlade i parlamentarne većine, odnosno od postojanja političke volje da se ovaj model ne samo podrži, već i sistemski sprovede.
Sistem za samo par sekundi prepoznaje spornog glasača
Može li se uz pomoć AI i umrežavanja državnih baza podataka otkriti i spriječiti višestruko glasanje istih birača u regionu, tzv. izborni turizam?
BOLJEVIĆ: Posebno važna dimenzija je integracija baza glasača sa evidencijom prelazaka državne granice i registrom prebivališta. AI sistemi mogu u realnom vremenu analizirati ulaske i izlaske iz zemlje i automatski ih povezivati sa identitetom birača u biračkom registru, te rezidencijalnim statusom iz registra prebivališta. U praksi, to znači da sistem može u roku od jedne do dvije sekunde prepoznati da li je neko u Crnu Goru stigao neposredno prije ili na dan izbora, da li ispunjava zakonski uslov za prebivalište i da li ima pravo glasa.
Ukoliko se utvrdi nesklad, npr. da je lice formalno u biračkom spisku, ali ne ispunjava uslov boravka ili je aktivan u evidencijama u više država, sistem ga može automatski označiti kao rizičan i generisati signal nadzornom tijelu, odnosno suspendovati njegovo glasačko pravo.
Na taj način AI ne djeluje samo kao alat za održavanje baze podataka, već kao aktivni mehanizam kontrole izbornog integriteta, sposoban da u realnom vremenu identifikuje i ograniči zloupotrebe uz minimalnu potrebu za ljudskom intervencijom.
