Ajde, Bogdanoviću, života ti Balijagićevog i bruke ti zbog ubistava po Cetinju i Podgorici, ajde Bogdanoviću, tako ti piste u Beranama gdje mlada mučenica nastrada, jer tamo policija ne svrće osim kad Boinzi slijeću - daj nešto novo.
Tupavim i neinvetivnim ponavljanjem oko mačića, tigrića, mjaukanja, malih maca, bolno po tebe ogoljavaš ostatke sopstvene uzaludnosti.
Smiju ti se, mrčio se.
Već, svi.
Naježena kosa, sa pogrešno postavljenim prijemnicima na vr' glave, ometa ti da primiš normalni i uljudni signal koji bi sa Balijagića planina dopro do tvog hipotalamusa.
I Tigra si danas bacio u sevdah.
Pjevao je, ne znam zašto...
Opraštam ti zlatiborske zore, nebo iznad mora Crne Gore.
P.S. Dugom (ne)upotrebom uma (taj si), ljudi nisu ništa pametniji postali.
Ali su bar neki shvatili koliko su malo pametni.
Kad izađeš iz šume, vodeći Balijagića vezanog, doći će to tebi.
I to sa mjesta gdje leđa gube svoje časno ime.
Pa do naježene glave.
