Sve ono što danas gledamo u eri reklama, televizije, politike i spektakla, specijalnih efekata, izmislio je on – Fajniz Tejlor Bernam, čovjek koji je postavio osnovni zakon konzumizma - Cijeli svijet su potencijalni klijenti.
Iako njegovo ime povezujemo i sa modernim cirkusom, njegov život je ipak mnogo više od toga. Zapravo, stvar sa cirkusom bila je posljednja od svih. On sam je to nazivao – staračkim hobijem. Imao je već preko 60 kad se posvetio cirkusima, a iza sebe – život tokom kojeg je napravio nevjerovatne spektakle i postao nevjerovatmo bogat. Bez promocije, objašnjavao je, neće se dogoditi ništa. Nije bitno što prodaješ, već kako to prodaješ.
Lažna Vašingtonova dojilja: Prvi uspjeh imao je sa 25, 1835. godine. Našao je jednu staru Afroamerikanku, Džojs Het, koja je išla po američkoj provinciji i uzimala pokoju paru pričajući o svom životu ropkinje u kućama na američkom jugu, odakle je pobjegla. Bernam je imao bolju ideju.
Napravio je pravu kampanju pišući pisma novinama, žednim senzacionalizma. Raširio je vijest da Džojs ima 160 godina i da je bila dojilja Džordža Vašingtona, u njegovij rodnoj kući u Virdžiniji. Te, 1935. godine, Vašington je bio mrtav već 36. godina! Još je bilo živih njegovih rođaka. Uprkos svemu, rijeka radoznalaca je dolazila da čuje za 25 centi priču starice o djetinjstvu oca Amerike.
Kada je umrla, autopsija je pokazala da nije mogla imati više od 90 godina i da nikako nije mogla biti dojilja Vašintonu, koji je, praktično, bio njen vršnjak. Neko drugi bio bi uništen.
Ali, ne i Bernam. On je već znao glavnu stvar, koju su kasnije generacije raznih varalica prihvatili i koristili – publika i klijenti vjeruju u ono u što žele da vjeruju. Na uspjehu lažne Vašingtonove dojilje, napravio je muzej nemogućih stvari, uprao naspram najpoznatije crkve na Menhetnu, katedrale svetog Petra, u kojoj se prvi američki predsjednik zakleo nad ustavom. Pored autentičnih naučnih instrumenata, stavljenih da bi dali vjerodostojnost onome što je pored njih, napravio je izložbu koju je on sam nazivao “humbug”, izrazom koji je uzeo iz najpoznatije božićne bajke Čarlsa Dikensa, što znači, bukvalno prevedeno - “gluposti”.
Anđeoski glas donio bogatstvo: Između 1841 i 1864. kada je muzej izgorio, 38 milona ljudi posjetilo je muzej, što je prevazilazilo broj stanovnika Amerike, kojih je 1860. bilo 32 miliona.
Onda se odlučio da napravi američku turneju od 60 dana za švedskog soprana Dženi Lind, potpuno nepoznatu s one strane okeana. Stavio je pod hipoteku svu svoju imovinu kako bi joj platio unaprijed po svakoj večeri hiljadu dolara. Nakon jedne sedmice, ne samo da je već vratio uloženo, već je učetvorostručio kapital!Slogan je postigao cilj: “Dođite da slušate anđeoski glas koji će vas povesti daleko od bijede vašeg života.”
Bernam je bio svjestan još jednog zakona – da nikad niko nije bankrotirao prodajući religiju. Govorio je za sebe da je duboko spiritualan. U svom muzeju pokazivao je i drvo masline u čijoj su se hladovini sklanjali Hrist i njegovi apostoli od vrelog sunca Palestine. Naravno da je bila lažna Hristova maslina. Ali, koliko je lažnih relikvija putovalo Evropom!
Raskrinkavao tajne konkurencije: Kao svi lažovi, prezirao je druge lažove. One koji se igraju dušom, “koja je nešto najdragocjenije što imamo”. Nudio je 500 dolara svakome ko otkrije prevare raznih mediuma, koji su zarađivali na tuđoj nadi i očaju. Lično je otkrivao tajne raznih čarobnjaka, kao što je to kasnije i Hudini radio svojoj konkurenciji.
Okušao je sreću i u politici, i bio je izabran, kao što se moglo predvidjeti, za poslanika.
Cirkus je bio jedna zakašnjela ideja, jedan starački hobi. Ali je postavio arhetip, koji će se ponavljati kasnije u nedogled. Njegova je da klovn viče: "The circus is in town, the circus is in town!" Cirkus je u gradu! Taj uzvik duboko je urezan u memoriju svih Amerikanaca, pa i onih koji ne posjećuju sportske hale u kojima se danas održavaju cirkuske predstave.
Naravno, Bernam, pronalazač marketinga i promocija, na svoju smrt je mislio drugačije nego kao na tihi prelazak u san. Sahranjen je na groblju koje je napravio samo za sebe.
(La Stampa, prevod: G. B.)
