On je već godinama u vrhu liste najbogatijih ljudi svijeta. Odmah je iza Bila Gejtsa, s vlasništvom vrijednim oko 47 milijardi dolara.
O Vorenu Bafetu dosad je objavljeno oko 130 knjiga. Međutim, nedavno izašla „Grudva snijega“ („Snowball“) smatra se prvom njegovom službenom biografijom.
Kažu za njega da toliko obožava Pepsi Kolu da su mu jednom prijatelji za rođendan poklonili tortu u obliku limenke tog pića. Ali, njegova kompanija, Berkšaer Hatavej (Berkshire Hathaway) suvlasnica je 8,6 posti dionica Koka Kole. Sam je Bafet dovoljno emancipovan da zbog svoga suvlasništva u Koka-Koli ne prestane da javno pije Pepsi-Kolu.
Ove godine slavi 80. rođendan.
Do prije dvije godine bio je najbogatiji čovjek na svijetu: bogatstvo mu je procjenjivano na 80 milijardi dolara. Pao je na drugo mjesto, sa 37 milijardi dolara, kada je više od pola bogatstva dao u dobrotvorne svrhe!
Ovu godinu dočekao je desetak milijardi bogatiji, što znači da je većina njegovih firmi fantastično poslovala u recesijskoj 2009. godini!
Recesiju preživio bez posljedica: Knjiga o njemu ima gotovo hiljadu stranica, i prvi put je objavljena 2008. Autorica Alis Šreder je bivša finansijska analitičarka i novinarka koju je sam Bafet podstakao da piše, a onda i da se prihvati opsežnog rada na njegovoj biografiji. Budući da je na njoj i on sarađivao, može se smatrati njegovom službenom biografijom.
Bafet je vlasnik Berkšaer Hatavej, kompanije iz Omahe u Nebraski, dosadnoj državi Srednjeg zapada, koju je Springstin briljantno opisao na depresivnom i potresnom albumu „Nebraska“ iz 1982.
Glavni posao firme su osiguranja. No, Bafet ima cijeli niz drugih biznisa, uključujući proizvodnju odjeće i namještaja, izdavaštvo i transport. On je i suvlasnik Vašington Posta s više od 18 posto dionica, a drži relativno značajne portfelje u Amerikan Ekspresu i Koca-Koli.
Većina Bafetovih firmi preživjela je recesiju bez posljedica; on je sam tokom recesije više puta savjetovao ulagačima da kupuju, kupuju i kupuju dok su dionice jeftine. S obzirom na vrlo brz oporavak Vol Strita, čini se da je bio u pravu.
Bafet je netipičan kapitalista. Iako je beskrajno bogat, starost je dočekao u Omahi, gdje je prvu veću porodičnu kuću podigao još krajem '50-ih godina. Njegov način života liči srednjoj klasi, a ne džet-setu - Ferari i satovi od stotinak hiljada dolara nikad se ne vežu za njega.
Nije ni razmazio svoju djecu. Kada im je prvi put na račune isporučio veći novac, očekivao je da ga potroše na otplatu hipoteka za stanove. Iako je beskrajno moćan, i već u odmaklim godinama, i dalje sam nosi svoju prtljag – ne dopušta nikome da mu pomaže.
Naslijeđeni poslovni nerv: Rodio se 1930. usred najveće ekonomske krize u istoriji SAD-a. Njegov otac Hauard bio je bankarski broker koji je 1931. izgubio posao. Imao je dvoje djece, a nije imao od čega živjeti. Usred potpunog kolapsa dioničkog tržišta Hauard Bafet otvorio je privatnu firmu za trgovanje dionicama, koja je odmah počela da donositi određeni profit. Tako su Bafeti, uprkos krizi, relativno dobro živjeli. Otac je već 1933. godine kupio novi, veliki Bjuik, a zatim je sagradio veću kuću. U svakom slučaju, bio je zakleti republikanac koji nije podnosio Frenklina Ruzvelta.
Njegov sin je obožavao brojke. Sa najboljim prijateljem mjesecima je zapisivao brojeve registarskih tablica svih automobila koji su prolazili glavnom ulicom grada Omahe. Svi su mislili da je riječ o strasti prema brojevima. Ali, Bafet je poslije objasnio kako je želio pomoći policiji da pronađe eventualne pljačkaše banke. Na glavnoj se ulici, prirodno, nalazila i zgrada lokalne banke, a Bafet i njegov prijatelj bilježili su brojeve baš svih automobila koji bi se provezli pokraj banke, smatrajući da će prije ili poslije neko banku opljačkati, a oni će policiji dati popis registarskih brojeva svih sumnjivaca.
Početkom '50-ih upisao se na Univerzitet Kolumbija u Njujorku. Već tada je odlučio da mora zaraditi prvih milion dolara do svoje 35. godine. Dvije godine poslije postao je broker, iste 1952. se oženio, a 1956. u određenom je smislu ostvario svoj san.
Protivnik naglog bogaćenja i veliki humanitarac: Naime, tada je već imao ušteđevinu od 175.000 dolara koja ga je, uz konzervativno ulaganje, do 35. godine mogla dovesti do cilja, prvog miliona. Stoga se u 26. godini u jednom trenutku odlučio smiriti. Radilo se samo o poreznom hiru.
Te 1956. Bafet je bez svoga novca osnovao Bafet Asošieds, iz koje je poslije nastalo njegovo poslovno carstvo. Sve je ostalo vrlo dobro poznato: od njegovih prijateljstava s glavnim predstavnicima autentične američke aristokracije s Istočne obale, poput dugogodišnje vlasnice Vashington Posta Ketrin Greem, do relativno skorog udruživanja s Bilom Gejstom oko finansijski najpozamašnijih humanitarnih akcija ikada preduzetih u svijetu.
Ono što, međutim, kod Bafeta posebno fascinira je njegova specifična javna etika, koja ga znatno razlikuje od gotovo svih veletajkuna donekle bliskih njegovom rangu. Veliki je protivnik prebrzih dobitaka na berzi: svojevremeno je žestoko kritikovao kompjuterski sektor, tvrdeći da se radi o investicionom balonu bez prave podloge. Oštro je kritikovao i riskantne berzanske operacije investicionih fondova. Recesija je pokazala koliko je bio u pravu.
Uvjereni je zagovornik poreza na nasljedstvo, dakle, zakonske odredbe koja neposredno pogađa njegovu porodicu. Grubo rečeno, on smatra da bi ukidanje ili ublažavanje poreza na nasljedstvo stvorilo značajnu početnu neravnopravnost u društvu. U cijeloj karijeri, u kojoj je postao najuspješniji preduzetnik svih vremena, redovno je isticao javni interes iznad privatnog. S obzirom na činjenicu da je veliki dio svoga fantastičnog bogatstva investirao u humanitarne svrhe, očigledno je da se i lično drži do tog načela.
„Grudva snijega“ ne daje nikakav recept za uspjeh, niti joj je to bio cilj: ona, međutim, uči preduzetničkoj radnoj etici i civilizovanom ponašanju u biznisu.
(Jutarnji list)
