Umjesto da završnicu pregovaračkog procesa u Crnoj Gori krase vidljivi rezultati u jačanju vladavine prava kao jednog od preduslova ekonomskog i društvenog razvoja, kod nas je taj proces uspio da iznjedri blokade i blokadere. Nažalost, ovi naši blokaderi nijesu vjesnici obojene revolucije za svrgavanje nedemokratskog režima, već su njegovi izdanci koje taj režim razvio do savršenstva i koristi ih kao instrument za obesmišljavanje parlamentarne demokratije i političko zarobljavanje institucija.
Nije im bilo dovoljno što su bivšeg sudiju Ustavnog suda pruzeli kao savjetnika u svojim kabinetima, što su po partijskom ključu i familijarnim kvotama popunili upražnjena sudijska mjesta, što su Ustavni odbor i Skupština protivpravno preuzeli nadležnosti Ustavnog suda prilikom utvrđivanja ispunjenosti uslova za prestanak sudijske funkcije, što ignorišu mišljenje Venecijanske komisije i stavove zvaničnika EU, što su napravili predstavu od konsultativnih saslušanja kandidata za sudije Ustavnog pred Ustavnim odborom, što donose zakone kojima ugrožavaju proces EU integracija, što su i popunu drugih pozicija u tzv. nezavisnim institucijama pretvorili u instrument blokade njihovog funkcionisanja i političke trgovine, što se zbog “prekomjerne dužine trajanja postupaka pred Ustavnim sudom Crne Gore” povećava broja predstavki protiv Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, kako kaže Vlada u svom izvještaju od prije neki dan.
0Sve navedeno i još puno toga nije im bilo dovoljno već su odlučili da odbiju predlog predsjednika države da se za sudiju Ustavnog suda izabere Mirjana Vučinić i da ignorišu dijalog sa opozicionim partijama kao preduslov za postizanje potrebne većine za izbor preostalih sudija.
Kao rezultat takvog postupanja, po drugi put u minule tri godine, Ustavni sud Crne Gore se nalazi pred blokadom i nefunkcionalnim stanjem. To dalje znači da je blokirana vladavina prava, ako je uopšte kod nas i postojala.
Blokirana je mogućnost da se kontroliše ustavnost i zakonitost propisa, ne postoji mogućnost sudske zaštite ljudska prava i slobode zajemčenih Ustavom, samim tim ugrožena je pravna sigurnost i onemogućeno okončanje izbornog procesa skoro godinu dana. Ukratko, blokirano je sve ono zbog čega u svakoj savremenoj državi Ustavni sud i postoji, a iz Brisela se sve otvorenije nagovještava i mogućnost blokade našeg evropskog puta. Naravno, ne smije se zaboraviti ni blokada kojom je parlamentarna većina onemogućila predsjednika države da se na vanrednom zasijedanju Skupštine, koja je sazvana na njegov zahtjev, razmatra predlog za izbor sudije Ustavnog suda.
Na taj način je još jednom izigran Ustav, predsjednik države unižen i blokiran u izvršavanju njegovog ustavnog prava i dužnosti, a parlament obesmišljen i poslata jasna poruka svima koji sjutra pretenduju da budu kandidati za bilo koju dužnost o čijem izboru je odluka u njihovim rukama.
Poslije svih ovih blokada i posljedica koje su one izazvale ili će tek da proizvedu po pitanju funkcionisanja institucija i vladavine prava, javnost se s pravom pita postoje li granice u gaženju akta koji je poslanicima dao moć da odlučuju ko će biti sudija Ustavnog suda?
Možda blokaderi toga nijesu svjesni, ali sasvim sigurno ovakvim djelovanjem i obesmišljavanjem institucija, podrivanjem ustavnog poretka i usporavanjem našeg evropskog puta, griješe i na svoju štetu. Pohvale koje povremeno dobiju od evropskih zvaničnika stvorile su im privid da su ovladali umijećem uvjeravanja javnosti da znaju šta čine, da znaju šta je temelj dobrog izbora, ali da im je potrebno dodatno vrijeme da bi izborom najboljih i najučenijih okonačali proces koji je počeo prije skoro godinu dana.
Valjda uvjereni da su i sami postali poslanici tako što su drugi kod njih prepoznali znanje i druge vrline, te da im to daje za pravo da i od drugih traže ono (što misle) da sami znaju, izabrali su da u ovom postupku presuđuju partijski interesi i političke kalkulacije, a ne besprekorna biografija, znanje i integritet.
Međutim, vladavina prava se, između ostalog, ostvaruje i povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu, pa ako ta ista vlast, neizborom sudija, onemogućava Ustavni sud da vrši svoju ustavnu funkciju, to znači da je takvim postupanjem dovoden u pitanje njen legitimitet.
Dok po pitanju određenih rješenja koja regulišu prestanak sudijske finkcije imamo različito čitanje, tumačenje i primjenu, kada je riječ o utvrđivanja predloga i izboru sudija sve je jasno uređeno i po tom pitanju nemamo nikakvih sporenja. Zaćutali su se i izumitelji debokirajućih mehanizama, koje je očigledno prošla zainteresovanost za vladavinu prava ili su ostali bez ideja kako da se izađe iz ove blokade.
Nema potrebe da se traži mišljenje od Evropske komisije za demokratizaciju kroz pravo (Venecijanske komisije), ne samo zbog toga što njihovo mišljenja formalno pravno nisu obavezujuća, nego prije svega zbog toga što kod nas demokratija i pravo imaju potpuno drugačija značenja nego u državama članicama Savjeta Evrope i Evropske unije. U to smo se, do sada, uvjerili više puta.
Prva blokada je okončana poslije skoro šest mjeseci u februaru 2023. godine uz pritisak SAD-a i Evropske unije, kada je izabrano troje, od četvoro nedostajućih sudija. Kako je i ovog puta najmanje vjerovatno rješenje da parlamentarna većina ispuni svoju ustavnu i zakonsku dužnost da u drugom krugu glasa za kvalitetan predlog predsjednika države i otvori dijalog sa opozicijom u vezi izbora preostalih sudija Ustavnog suda, ostaje nam nada da će se i ova kriza biti riješena po modelu prethodne.
Na taj način bismo makar prividno svi bili na dobitku. Građanima bi se vratila nada u evropsku budućnost države, a blokaderi bi sebe rasteretili datog obećanja ili zakletve da će na leđima uprtiti sve one koji su posustali na našem evropskom putu. Doduše, u tom slučaju bila bi, do prve prilike, blokirana njihova namjera da i ovu krizu rješavaju međusobnim uspostavljanjem novih zahtjeva za foteljama, ali nema sumnje znaće oni kako da to nadomjeste i već sljedeću priliku će dočekati spremni sa novim blokadama.
(Autor je dipl. pravnik)
